Skupi kvadrati

Skupi kvadrati

U kolovozu je 2000. tadašnji ministar znanosti i tehnologije Hrvoje Kraljević podijelio oko stotinu ključeva stanarima — znanstvenim novacima i asistentima — u zagrebačkom naselju Borovje. Projekt stambene potpore najmlađim članovima zagrebačke znanstvene zajednice zamišljen je i započet za posljednje HDZ–ove vladavine u devedesetima. Cilj mu je bio, i još jest, pomoći obiteljima mladih znanstvenika, barem onima koji prođu strogi natječaj Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, u prvim godinama njihove karijere, pomoći im privremeno oko rješavanja stambenoga pitanja, dok si oni sami ne riješe nakon prvih nekoliko godina staža, vjerojatno kreditnim zaduženjem, tu važnu egzistencijalnu stavku. Na mjesto znanstvenika kojima istekne najam dolaze drugi znanstvenici, krug se zatvara, i hvalevrijedan sustav državne pomoći, posve rijedak u Europi, funkcionira u ustaljenu ritmu.

No, s vremenom, a sada je tomu zamalo punih šest godina, pokazalo se da vlasnika stanova, a to je spomenuto ministarstvo, zgrade i stanovi na Borovju jedva zanimaju. Zapravo, čini se da su im na teret, da ne znaju što bi s njima. Iznimno loše izvedena gradnja objekata (možda se netko sjeća kako su krovovi tih zgrada letjeli za prvoga jačeg vjetra netom nakon useljenja prvih stanara), vlaga u stanovima i na najvišim katovima, problem golubova koji izmetom prljaju unutrašnjost zgrada (vrli arhitekti!), nesređeni vanjski prilazi, neuređena okolica, tehničko neodržavanje zgrada izvana i iznutra... Na drugoj strani, i to više nisu problemi tehničke naravi, doista je neshvatljivo kako pojedini stanovi, a riječ je o tipskim stanovima od 28 i 45 kvadrata, zjape prazni i više od godinu dana nakon što ih napuste dotadašnji najmoprimci. Prizemne i podrumske prostorije, a riječ je, prema slobodnoj procjeni, o nekoliko stotina četvornih metara, potpuno su zapuštene, prljave i neiskorištene. Donedavno neke od njih nisu ni bile zaključane, a razbacani ostaci građevinskoga materijala i pokoja ispijena boca piva od posljednje zidarske smjene bila je primjerena ikonografija. Svašta se govorilo o tim kvadratima, da će u njima biti vrtić i igraonica za djecu mladih znanstvenika, da će se u prizemlju otvoriti knjižnica, da će... U prvo su vrijeme privatni lokalni poduzetnici ostavljali na prozorima i vratima tih prostorija letke s kontakt–adresama, zanimalo ih je kako iznajmiti i iskoristiti prostor u središtu mladoga naselja koje polako počinje puniti svoju infrastrukturu (prošle godine otvorene su nova osnovna škola i dom zdravlja). Sada ni njih više nema, odustali su. A čini se da se to događa i vlasniku zgrada na Borovju. Uspješno, u kontinuitetu od punih šest godina. Korov i visoka trava na vratima prizemnih prostorija. Kvadrati u Ulici grada Chicaga br. 19, 21 i 23 iznimno su skupi, jer nisu na prodaju, nisu za iznajmljivanje, nisu za ostvarenje bilo kakve korisne ideje. Skupi su, jer ne postoje.

Aktualni ministar znanosti, obrazovanja i športa, doc. dr. sc. Dragan Primorac, nominalno najviši predstavnik vlasnika zgrada na Borovju, mogao bi navratiti, onako usput, na naznačenu adresu da se upozna s problemima stanara, svojih mlađih kolega koji su te stanove dobili, između ostaloga, i zbog svoje stručne izvrsnosti (a ne samo socijalnoga statusa), i da vidi kako propadaju državni kvadrati.

Uopće ne sumnjam da je od toga važnije ministrovo sudjelovanje na predstavljanju nove knjige HTV–ove novinarke Jasne Ulaga.

Ivica Matičević