Razbijanje gromoglasne šutnje

Razbijanje gromoglasne šutnje

Miroslav Međimorec, Presvijetli i rabin, Naklada Pavičić, Zagreb, 2006.

Usprkos skaski o demokraciji, u nas su neke teme još zabranjene. Ne službeno, doduše. Ipak, postoje činjenice nimalo slučajno zataškane, stvari o kojima se, onako tipično hrvatski, gromoglasno šuti. Tako se dugo vremena činilo da se o Stepincu, njegovoj ulozi i sudbini u ratu i poraću, zna gotovo sve. Ono o čemu se šutjelo danas je postalo javnim znanjem, ali se nojevski šuti, a stvar je ozbiljnija od naše apatije, o svim onim diskursima koji su najprije sustavno prešućivali, a zatim nastavili osporavati njegovu ulogu u događaju o kojem se za vrijeme komunizma nije smjelo govoriti. Činjenica da je zagrebački nadbiskup za Drugoga svjetskog rata spašavao i Židove i sve druge ugrožene ljude, nekada pomno zanijekana, danas je dopuštena i dostupna, ali ne bez naknadnih interpretacija. Uloga Stepinca problematizira se još jednom, a njegov lik nakon više od pola stoljeća iznova osporava.

O tome zašto je i kako taj čovjek prvi put bio ocrnjivan, ponižavan, ali ne i ponižen, postoje razne pretpostavke. Povod se lako našlo. Uzrok je, među inima, vjerojatno i u osobnosti Josipa Broza. Tajna Titove političke i državničke dugovječnosti krila se iznad svega u njegovoj spravnosti da se beskompromisno obračuna sa svakim potencijalnim konkurentom. Osjetili su to brojni Brozovi oponenti u samoj Partiji — Gorkić, Hebrang, ali i Đilas i Ranković i mnogi drugi. Sada, što je zajedničko Stepincu s uklonjenim komunističkim glavešinama? Jednostavno — ono što su oni Brozu značili u jugokomunizmu, on mu je bio u krilu znatnoga dijela hrvatskoga naroda. Neposlušan, opasan konkurent.

Zato se moralo šutjeti i o Stepinčevoj ulozi u spašavanju zagrebačkih Židova. Ta se pojedinost nikako nije uklapala u propisanu sliku nacifašističkog kolaboranta. A danas? Naprosto — treba opravdati svoju ulogu u općoj šutnji. Teže bi bilo priznati vlastit, sasvim razumljiv i ljudski, oportunizam: šutjelo se jer su na vlasti bili Titovi produljeni udovi, oni što su u njegovo ime izrekli optužbu nadbiskupu. Dakle, umjesto priznanja da smo svi krvavi ispod kože, da smo šutjeli i gutali i ono o čem se imalo vapiti do neba, lakše je opravdati se optužbom: Stepinac je učinio premalo. Nismo se, dakle, pokrili po ušima na liniji vlastita oportunizma, nego smo šutjeli iz uvjerenja, a nadbiskupovo (ne)djelovanje jest magnum krimen u ime kojega progovaramo danas. Naše su ruke čiste, prljav je, ili barem nedovoljno čist, Alojzije Stepinac.

Roman Miroslava Međimorca bavi se upravo spomenutom epizodom, kojoj se u naše vrijeme nameću prijepori. Pisati o povijesti, posezati za povijesnim temama, nije nova stvar. Povijesni roman i u hrvatskoj književnosti ima pristojnu tradiciju. Ovaj uradak, međutim, već u polazištu sadrži i aspekt koji po sebi i provocira teškoće i nagovara na polemiku. Riječ je o politici. Jer, govoriti o Stepincu danas u Hrvatskoj znači dirnuti politički vruću temu. Tako se i ovdje točnom pokazuje teza Dubravka Jelčića da je hrvatska književnost neodvojiva od politike. Jasno, mislio je Jelčić poglavito na književni kontekst, dodatno otežan svakim izravnim doticajem s političkom temom. Autoru koji se odlučio na takav put nude se višesmjerne stranputice. Prva, najzavodljivija i stoga najopasnija, politički je pamflet. Slijedi je nešto blaža inačica pamfleta, a to je roman s ključem ili, ako ćemo nježnije, s tezom. Svaka od tih opcija sirenski prizivlje odustanak od strogo književnog izrijeka, a njegovo instrumentaliziranje u neknjiževne svrhe tek je oblik odustajanja.

Međimorec je svim stranputičnim nagovorima uspio odoljeti ponajprije uvjerljivošću likova. On u vremenu promatra čovjeka, njegove dvojbe, njegovu osobnu muku. Pojedinac nije mjera društvenih tijekova, čovjek nije izlika povijesnom zamahu. Pojedinac je polazište i središte, a sve što se događa oko njega tek je prostor omjeravanja njegove ljudskosti. Kvaliteta ovoga uratka jest to što se, usprkos središnjosti povijesnoga, ono nikada ne postavlja u središte zbivanja. Središnjost uvijek pripada konkretiziranim ljudima. Organizacija naracije podređena je očištu pojedinca, a čak i kada sveznajući pripovjedač komentira zbivanja, kada razmišlja o drami povijesti nadnesenoj nad pojedinačnost, vizura pripovijedanja ne odmiče se od junaka pripovijesti.

Međimorčevi književni aduti, svakako posljedicom i njegova bogata iskustva vrsna kazališnog redatelja, razvidni su od prve stranice romana u čijem je središtu mladi par, Hrvat i Židovka, Zagrepčani, izdanci dobrostojećih građanskih obitelji. Njihova je ljubav od sama početka osuđena na suprotivu. Prvo neprihvaćeni i tek postupno i ne s osobitim entuzijazmom tolerirani od roditelja i okoline, primorani osvajati prostor vlastite slobode, dočekuju rat kao najveće i najopasnije od svih iskušenja. Rahelino spašavanje uvodi izravno u radnju nadbiskupa Stepinca, prikazana kao meka, topla i nadasve čovječna dostojanstvenika. On je ne samo skrbitelj nad pojedinačnim sudbinama. Nitko poput njega nije toliko nadnesen i nad usudom kolektiviteta u vremenu bezumlja. I tu je Međimorec dobro pogodio način izlaganja povijesnih realija iz perspektive pješaka. Majstorstvo je, naime, čak i kraljeve prikazati pješacima. Osobito kada su, usuprot Stepincu, u pitanju crni kraljevi, gospodari podzemlja, poput Himmlera i Ante Pavelića. Osobito je zanimljiv postupak njihove karakterizacije, jer je kod takvih likova teško odmjeriti srednji put između sasvim razumljiva gnušanja nad djelima i opasnosti da se razumijevanje čovjeka, a i čudovišta pripadaju u kategoriju ljudskoga, i nehotice pretvori u svojevrsno opravdanje. Jasno, Međimorec je i tu uspio.

Nabrojene kvalitete ni približno ne iscrpljuju razloge za ovaj roman. Ne iscrpljuju ga ni razlozi navedeni u Epilogu. To, naime, hoće li ili neće Stepinac biti proglašen Pravednikom među narodima, niti umanjuje niti uvećava njegovu ljudsku sudbinu. Onima što budno skrbe nad povijesnom krivicom hrvatskoga naroda, ionako nije stalo do nadbiskupova istinita lika. Važnije od njihove apriorne mržnje jest život, simbolički i stvarni pobjednik na samu kraju ovoga romana.

Antun Pavešković