POEZIJA MATE GANZE

POEZIJA MATE GANZE

Već je bilo prilike utvrditi kako, za razliku od najvećega dijela hrvatske poezije pedesetih godina, koja u središte zbivanja stavlja subjekta koji govori, pjesništvo Mate Ganze započinje tako što prenosi interes na drugoga, kojem se subjekt obraća. Reklo bi se da je u Ganze subjekt bačen prema drugom, koji ga bitno određuje kao njegova usudna suprotnost. Zbog toga se u Ganzinu svijetu »propada od prisustva ljubljenih« (Pjesme strpljenja, 1962). Neka »golema duša« obuima i sapinje tijelo erotskom ćutilnošću sukobljujući se s iskustvenošću egzistencijalnoga diskursa. U početku, Ganzi je blizak biblijski patos, rilkeovski misterij ljudske sudbine, senžonpersovska himnika, ali i asketsko beketovsko ozračje Svršetka igre. Ganzino »posve golo tlo« i »neplodni prostor« zapravo su tabula rasa na kojoj se uprizoruje pjesnikov temeljni dualizam duhovnog i ćutilnog. Apsolutizacija emocionalnog i zasićenost njime u ranoj Ganzinoj poeziji oslanja se na apriorni ton tužaljke i ekspresionističku poetiku krika. Na posve golom tlu, gdje je prekomjernost čuvstava svela sve pojavno na patetičnu isposničku ogoljelost, moguće su još jedino geste samopotvrde razdiranjem. O tome svjedoče žestoki paradoksi Ganzinih slika: »…Umiranje jagnjeta odgovara mojoj pjesmi / Mojoj žudnji što je uzdrhtala za pokoljem / Mojoj radosti da bol zada onom što voli« (Ječanje sa zemlje). Potkraj šezdesetih, u zbirci Opustošenje (1968), metafizičku grižnju erosa i njegovu maniristički zaoštrenu izražajnost zamjenjuje povijesna problematika »niskog neba slobode«, u kojoj pjesnik na svoj način tumači propast utopije i političko okružje s kraja šezdesetih godina. Jedino pod štitom alegorije, Ganza će tada moći reći: »Sloboda je stekla moć da nas zarobi / I naših pobjeda slavlje kopni na zemlji.« Ipak, reklo bi se da nakon tri desetljeća vjernosti glasu tužaljke i zanošenja vlastitim glasom kao njezinom jekom, ovaj put sam bez subesjednika, Ganza izlazi u neki gluhi brisani prostor koji se više ne odaziva na njegov glas. Gubeći svako transcendentno uporište, pjesnik, kojemu tužaljka više ne posuđuje svoj glas, i sam se na stanovit način osjeća zanijekanim. »Stvari oko tebe teže nevidljivom«, kaže Ganza, kao da sebi svojstvenom tjeskobom ponavlja Rilkeovu poznatu formulu o prijenosu doživljenog u unutarnji prostor svijeta. Usred sumračne gluhoće pred njim se otvara arhetipska dubina u koju netragom tone čak žudnja. U ekspresionistički reduciranu krajoliku počinje ona tuđina u kojoj »smo izgubili jezik« (Hölderlin): »Kojim ti jezikom govoriš / Čini ti se riječi izumiru«. Kao prijenavedeni pjesnik one svjetske noći koja širi tuđinu oduzimajući zavičaj, i Ganza je pjesnik nokturna koji kao da je prošao iskustvo borhesovskoga labirinta pa mu je iskaz još nesmiljeniji: »Ušao si u noć iz neke druge noći / Kao da dana nije ni bilo.« Noć je samo prostor koji niječe svjetlosnu potvrdu svijeta, ona zastire zbivanje likvidacije svijeta (R. Char). Ako se Ganzina rana poezija tužaljke oslanjala na pojmove, u kasnoga Ganze očigledan je prijelaz na govor čistih slika, pjesme se sažimlju oko jednog ili nekoliko tematskih koncepata. Crnoća Ganzine poezije dosljedan je pjesnikov odgovor na sve strategije zavođenja što ih primjenjuje suvremeni globalistički svijet. Štoviše, njegove posljednje knjige napuštaju agonističko polje pojmova i simbola sučeljujući pjesnika s opstankom lišenim svih isprika i opsjena: »Ono što pišeš / Nije više od gledanja u mrak…«To razdoblje Ganzina pjevanja, koje svoju prigodu sve rjeđe zahvaljuje transcendentnim sugestijama karakterizira težnja za što zbiljskijim smještanjem govora. Kao da je gubljenjem aure riječi – patosa – nestalo njegove nekadašnje pobude za govor, pa nju stoga treba sada tražiti među tvrdim činjenicama opstanka. U zbirci Most s putnikom (2004), koja već od naslova svjedoči o prolaznoj prigodi pjesme, Ganza se obraća stvarnosnim temama, pa su učestale bolničke teme. Pjesma vodi pjesnika izvan reprezentativnih mjesta i povoda, u zone sumraka i ničije zemlje, u »neodređeno mjesto« ili »izvan središta«. Zato sumrak postaje ozračje autentičnosti, pa će pjesnik sam sebe okrstiti »slikarem večeri«, a gašenje svjetla postaje uvodom u ispit savjesti.

Ako se graničnim situacijama definiraju dramatična stanja gdje život doseže svoje granice, u poeziji je moguće doći do te granice samom pjesničkom intuicijom. Iskustvom graničnog zaokupljen je posljednjih godina Mate Ganza. Rubovi se stvarnog odronjavaju, da se poslužimo riječju Nikole Šopa, opstanak se suočava sa sve većim gubitkom. »To je ono mislim, što me napusti svaki dan, / vidljivo i nevidljivo, što ostavi rupu u meni.« Pred još nepročitanom knjigom pjesnik će reći: »Nešto me preplavljuje, neka slutnja radosti.« Nakon uzaludna pretraživanja knjige, ustanovit će: »Očito se nije htjelo otkriti gdje sam ga tražio, / povuklo se još više u nevidljivo (...)« čovjek se mjesečarski udvaja na onoga koji jest i onog koji nije, dvojnik je traklovska slutnja nebića koje postaje sve zbiljnijim i iskusivijim: »Noću dok spavaš tvoje tijelo se izgubi bez traga. / Luta poput mjesečara, dolazi ti na vrata i pita / ima li koga tamo (...) tako se tijelo privikava na vječnost i u ovom svijetu.« O dvojniku se nadalje kaže: »Čini se da je došao s one strane / o kojoj smo uvijek šutjeli.« Spomenuta ona strana nije dakle nešto izmišljeno, ona je prisutna u svim svakodnevnim razmišljanjima; ta podvojenost nije izvan čovjeka, ona je u njemu samom. U pjesmi Dvije strane stoji: »Nisam sam, netko je u meni / obrubljuje me izvana, / ispunja iznutra, ne mogu ga potpuno sagledati.« Riječ je o nekom puzajućem onezbiljenju koje zahtijeva da ga imenujemo, bez obzira kako će zvučati nalaz: »Život se oslobodio od nas i više ne postoji. / sretan je kad ga ništa ne veže s nama.«

U jednoj od svojih posljednjih pjesama Mate Ganza kaže: »U zadnje vrijeme počeo sam govoriti kamenu: Nisam rođen, rođen sam, nisam... jesam...« Još malo pa bismo došli do najpoznatijeg monologa. Ali Ganza nema ambiciju postavljati najradikalnije pitanje. Već je izmjena negacije i afirmacije u raznim situacijama nešto dovoljno ozbiljno, ona ga vraća dječjoj igri piljaka, koja podsjeća na heraklitovsku igru svijeta. U toj igri postavljeni smo između krajnjih, oprečnih pitanja što ih simboliziraju obli kamenčići što ih uzimamo iz kraljevstva prašine. I u poeziji Ganza se osjeća ucijenjen krajnostima između kojih se stere ništa: »Pjesma me odbija, ostala je još samo daljina između prvog i posljednjeg stiha.«