PO ŠPRANCI

PO ŠPRANCI

U usporedbi s Goleom, prednosti su Loptomanije da svakodnevno pregledno, jezgrovito i bez prazna hoda obrađuje najvažnije događaje

Ako je suditi prema riječima blagoglagoljivih televizijskih sportskih komentatora i njihovih novinskih kolega, hrvatski su nogometaši najkarakternije osobe na kugli zemaljskoj, a travnati tereni i klupske svlačionice mjesta na kojima se snažne osobnosti izgrađuju kao na tekućoj vrpci, kalionice ličnosti slične davnim radnim akcijama i izgradnji pruge Brčko – Banovići. Nažalost, kao što su se nekad parole »mi gradimo prugu, pruga gradi nas« najčešće svodile na ničim potkrijepljene floskule o mladim udarnicima koji socijalističkom društvu jamče svijetlu budućnost, zbilja je i danas redovito bitno drukčija od slike koju nam pokušavaju posredovati zažarena grla i pristrani pogledi Bože Sušeca ili Stjepana Baloga, čije najave utakmica vrve hvalospjevima domaćih nogoloptača i njihovih igračkih i ljudskih veličina postojanih kano klisurine. No, već negdje po sredini utakmice, kad se Olić ili Tudor stanu iscrpljeno i bez daha vući terenom, Željko Vela i Srećko Bogdan počnu zdvojno zaključivati kako se čini da naši momci ipak nemaju karaktera, a da tromi i nemaštoviti Niko Kranjčar možda i ne zaslužuje epitet fantazista. Uistinu lucidna zapažanja, kakva im je gledatelj vulgaris domesticus poput potpisnika ovih redaka (koji nogomet između europskih i svjetskih prvenstava prati tek sporadično, gledajući poneku utakmicu Lige prvaka) mogao reći već na početku, još dok su odzvanjali posljednji taktovi himni suparničkih reprezentacija. Proglasivši Weltmeisterschaft medijskim događajem godine, HTV je svoj drugi program čitavih mjesec dana gotovo u cijelosti posvetio nogometu i prigodnom programu Goleo. Nakon uvodnoga humanitarnog pseudorealityja Derbi, hiperkomercijalizirana projekta s uvođenjem kojega Joško Lokas potvrđuje da njegovoj nekadašnjoj ležernosti i komunikativnosti više nema ni traga, u studio na Prisavlju zasjeo je Ivica Blažičko. Okruživši se atraktivnim hostesama Milom Horvat i Lanom Banely (čije se uloge mahom svode na usiljeno smješkanje i najave sporednih sadržaja), te angažiravši Davora Dretara da u tijesnu kostimu maskote Golea s vremena na vrijeme ubaci pokoji neduhoviti komentar, Blažičko se ponadao da igra na sigurno. Nažalost, bila je to računica bez krčmara, premda bi u ovom slučaju, iako Blažičku u analizi spornih sudačkih odluka svakodnevno pomažu Oči sokolove Mateo Beusan i Goran Marić, bilo pametnije reći bez suca. Jer, uz iznimke kad su studijski gosti zanimljivi i slikoviti izbornici Ćiro Blažević i Ivica Osim, Goleo se svodi na monotono odrađivanje svakodnevno istog sadržaja po strogo zadanoj špranci i minutaži, programa kojem najčešće nedostaje boje, okusa i mirisa, i u kojem se Krešimir Mišak doima neiskorišteno i pomalo izgubljeno. Dok se pred mikrofonom izmjenjuju estradni trećeligaši poput Jacquesa Houdeka i Tomislava Bralića, dobrano potrošeni profesor Pervan drži razmjerno duhovite nogometne lekcije, a Lana čitanjem s blesimetra najavljuje nastup dalmatinske klape Intrejd (što se može, cura živi u svijetu brendova, stejdža i ivenata), nevoljnici pred malim ekranima željno iščekuju da revijalni program završi, a nepravdu na travnjaku počnu dijeliti Graham Poll i njegovi kolege. U usporedbi s Goleom, prednosti su Loptomanije Nove TV u tome da je riječ o programu koji traje svega pola sata, i da svakodnevno pregledno, jezgrovito i bez prazna hoda obrađuje najvažnije događaje. Uz ukočenog Andriju Jarka i znatno televizičnijeg Stipu Sladoljeva, emisiju manje ili više uspješno moderiraju donekle nezainteresirana Monika Kravić i rječita Mirna Maras, ugodno iznenađenje u voditeljskom stolcu, neposredna cura koja bi se ustrajnim radom u budućnosti mogla prometnuti u nešto više od lijepe talking head. A što se tiče karaktera domaćih nogometaša, nakon neslavna ispadanja hrvatske reprezentacije sa svjetskog prvenstva, u njihovim bezvoljnim nastupima čitam tek, da parafraziram Ivu Brešana, ispovijedi beskarakternih ljudi.

Josip Grozdanić