Ovaj roman je PTSP mnogih koji se nisu uspjeli snaći

Ovaj roman je PTSP mnogih koji se nisu uspjeli snaći

Alen Bović napisao je dobar i intrigantan roman Metastaze, crnu kroniku socijale zagrebačkog asfalta

Pseudonim nije česta pojava na našoj sceni, ne računajući blogere. Možete li nam reći nešto više o svojim motivima izbora pseudonima?

— Želim biti zaštićeni svjedok.

Bi li se vaš roman Metastaze dogodio bez poticaja Trainspottinga? U kojoj ste se mjeri svjesno oslanjali o Welshov model?

— Metastaze se događaju oko nas bez obzira na Trainspotting. Ono o čemu pišem nisam pročitao u Trainspottingu, nego gledam i slušam skoro svaki dan oko sebe, od ulice, preko novina, televizije, stadiona pa sve do sama političkog vrha. Mržnja, nasilje, netolerancija, primitivizam, nekorektnost prema svemu što je drukčije duboko je ukorijenjeno u našem društvu, samo što od toga većina okreće glavu. Eto, nasilje u obitelji, koje je često društveno prihvatljivije od miješanih brakova. Kada djecu od malih nogu hranimo mržnjom, onda nam se ona vraća u obliku metastaza. Ovaj roman je posljedica rata, PTSP mnogih koji se nisu uspjeli snaći. A zagrebački kreten jednak je onomu u Edinburghu.

Jeste li čitali domaće srodne autore (Puplin, Radaković)? Uopće, u kojoj mjeri pratite domaću suvremenu književnost? Naime čini mi se da i tu nije teško prepoznati utjecaje.

— Nije baš jednostavno oko tih utjecaja. Kad bi utjecaji bili tako moćni i tako nametljivi, tada bi se čak i ovaj roman mogao proglasiti utjecajnim, odnosno kvariteljem mladih, a složit ćete se da bi to bilo previše. Zamislite istražnoga suca kako pita: »Koliko je roman Metastaze utjecao na vašu narkomansku praksu?«, ili »Koliko je roman Metastaze utjecao na kriminalni profil vaše ličnosti?«.

Vaši pripovjedači su karakterno, ali ne i jezično diferencirani. Svi govore isti, plemenski sleng. Zašto?

— Nisam se opterećivao jezičnom diferencijacijom. Svi potječu iz iste sredine i slična socijalnog staleža, pa iako različito razmišljaju, njihov se jezik uvelike ne razlikuje. Ipak, govor svakoga lika određen je njegovim psihološkim profilom i obiteljskom anamnezom, pa tako agresivni i primitivni Krpa — socijalno razorena obitelj — govori najprostačkijim slengom; pasivni Filip — prosječna radnička obitelj uništena pretvorbom — govori onako kako misli da se u određenom trenutku to od njega očekuje, makar prema svima ima zatomljen sarkastično preziran stav; alkoholičar Kizo, koji živi s dominantnom majkom, govori u skladu sa svojim mogućnostima, dok se izričaj narkomana Mrtvog — katolička obitelj — svodi na puko zapažanje bez emocija. Za razliku od zagrebačkoga slenga ostalih likova, Mrtvi govori štokavski, budući da je u Zagreb došao kasnije. Dejan je sin zadrtog oficira JNA i ne govori previše.

Pretposljednje, dakle vrlo važno poglavlje Jeka slijeva, tim prije što je posljednje iznimno kratko, otišlo je u čistu grotesku i kao takvo iskače iz okvira i temeljnog tona romana. U njemu pijana umirovljena vojna lica pjevaju revolucionarne pjesme. Čemu takva subnorovska groteska i uvođenje treće generacije na kraju romana?

— Da se tako ponašaju dva domobrana, ustaše, španjolski borci ili bilo koje idealizirane povijesne karikature, bi li to bila groteska? Osim što je svijet mojih likova brutalan, isto kao i moj (a možda i vaš), groteskan je. Djelić koji se čini grotesknijim od ostalog možda podsjeća na Balkanskog špijuna, kao što u strukturi mojih likova ima i narkomanske dimenzije zbog čega podsjeća na Trainspotting. Cijeli roman zasnovan je na hrvatskoj zbilji, a zbilja je često groteskna.

Da nisam vlastitim očima vidio Brucea Leeja kako je sam samcat pretukao desetoricu, nikad ne bih u to povjerovao, jednom mi je rekao neki zastavnik. A što se tiče treće generacije, trećepozivci uvijek najdalje metastaziraju.

Jeste li razmišljali o ciljanoj publici prigodom pisanja romana?

— Ne. Prigodom pisanja uopće nisam razmišljao o publici. Sada kad pročitam tko bi se sve mogao naći povrijeđen ovim romanom, ispada da sam ga napisao samo za sebe. I izdavača.

Ilustriraju li, po vama, fotografije Kristijana Topolovca ubačene između poglavlja primjereno ambijent i likove?

— Umišljam si da je roman filmičan, pa mi se sviđa već i ovakva vizualizacija.

Metastaze opisuju bolest, ali ne daju dijagnozu. Možete li je vi sada dati? Odakle dakle huligani? Priroda ili društvo?

— Enciklopedija navodi da maligne bolesti posjeduju jednu bitnu značajku, šire se na udaljena područja, stvaraju metastaze. Danas postoji sve više pokazatelja da nastanak metastaza tumora nije slučajan događaj. To je kontrolirani proces niza međusobno povezanih događaja.

E–mailom intervjuirao Kruno Lokotar