ORBIS PICTUS

ORBIS PICTUS

Nemčić je, danas bismo rekli, postmodernist mnogo prije moderne, modernizma i povijesnih avangardi, a likovni urednik trećeg izdanja Putositnica shvatio je da uskoro nastupa doba slike i novoga sinkretizma u umjetnosti i književnosti

Pitam se zašto je tako lijepo putovati siromašnim krajolicima hrvatske književnosti u dobru i zanimljivu društvu Putositnica Antuna Nemčića Gostovinskog? Ta knjiga jamačno nije Putni tovaruš; Nemčić je bio prijatelj putovanja, svojevrstan hodočasnik uvjeren u duhovnu energiju kretanja, i to stvarnim svijetom, svijetom koji je kušao upoznati, prepoznati i shvatiti.

Razloga je mnoštvo, a jedan je od najvažnijih što je Nemčićeva knjiga uzorak putovanja i drugovanja, i to drugovanja ne u smislu onoga psihoanalitičkog l’autre nego pribivanja u društvu i poticanja društva duhom viđenoga, proživljenog i otkrivenog, i to samo zato da viđeno bude u svakom smislu življe te mentalno i komunikacijski privlačnije.

Prvo izdanje Putositnica (Zagreb, 1845), tiskano u »tiskarnici dr. Ljudevita Gaja«, nema ni jedne slike, nema vinjeta, ni inicijala, osim što je na prvoj stranici otisnut znak (vinjeta) što prikazuje liru ukrašenu insignijama kojima značenje ne razumijem pa čak ni ikonografski ne razaznajem, a koja je očito pripadala nekom tadanjem kompletu tiskarskih znakova koji su stigli iz neke leipziške tipografske manufakture i do gornjogradske Gajeve tiskare.

Tek se treće izdanje Putositnica (Zagreb 1942) pojavilo popraćeno i slikovnim prilozima; zapravo odabran je tekst koji opisuje grafičke priloge.

Za obje knjige Schneider je odabrao slikovne priloge koji odgovaraju opisanim mjestima, ali ne i iznimnom duhu Nemčićeva pisanja. Objektivnost i akademičnost njihova je glavna značajka.

Prema tome moglo bi se reći da je riječ o naknadnoj intervenciji likovnog znalca, a ne izboru sama Nemčića, koji za takvu intervenciju nije imao tehničkih ni novčanih mogućnosti. Odabrane gravure različita su podrijetla i još različitijih grafičkih rukopisa, a najčešće su autorski posve anonimne. Različita su podrijetla, ali koliko ja razaznajem, najčešće su preuzimane iz Mayerovih leksikona, koji su prije stotinu i pedeset godina nudili ono što danas nude grafički računalni programi.

Pretpostavljam da ih je Artur Schneider (Zagreb 1879 – Zagreb 1946) odabrao i stavio po vlastitom mišljenju na prikladno mjesto. Schneider je bio ugledan povjesničar umjetnosti i likovni kritičar, ali očito i dobar poznavatelj Nemčića i krajeva kojim je naš putoljubac putovao, ali i ilustrativne građe o vedutama kojima se kretao naš Ludbrežanin, isprva na kolijama, a poslije u diližansi koju Nemčić kao vješt rječotvorac kalkira u neologizam pomnjovoz.

Već smo upozorili da uvrštene gravure nisu bile rezane za ovu prigodu, nego su u obliku reprodukcija postojećih crteža reproduciranih iz raznih drugih izdanja. Budimo odmah jasni, u izboru nije prevladavao strogo likovno–estetski kriterij, bitan je bio likovni sadržaj, odnosno ilustrativna prikladnost za vizualnu materijalizaciju nekog mjesta, prostora, prikaza građevine, a sve to manje–više i kao dokaz njihova stanja u trenutku kada ih je vidio i doživio Antun Nemčić Gostovinski, tj. četrdesetih godina 19. stoljeća. Schneider nastoji uspostaviti odnos stvarnoga prostora u primjerenu mu vremenu.

Jasno, Schneider nije mogao putnika iz Križevaca u stopu pratiti ilustrativnom građom, osobito dok se Nemčić kretao našim krajevima, ali čim pronađe prikladan ilustrativni materijal o tim prostorima, uvrstit će prikladne i dostupne mu ilustracije. Tako će prvi izbor iz domaćega područja pasti na vedutu Rijeke gledane s mora i gotovo idiličan crtež Bakra.

Neću preskočiti ni sliku puta koji teče uz rijeku Brentu, »ja od Brente vidjeh obale zelene«, eto, da podsjetim na jedan od najljepših stihova hrvatske poezije preporodnoga razdoblja.

U izboru mjesta koja treba nadopuniti slikom logično će se naći mjesta i za Duždevu palaču u Veneciji. Nemčić je putovanjem osvajao, prepoznavao i opisivao ono što će Schneider poslije smatrati obveznim prikazati i slikom. Tako će prikazati i unutarnje uređenje Theatra Olimpio iz Vicence, dok crtež iz okolice montekijsko–kapuletijske Verone ne mimoilazi Arenu. Vicenzu vidimo na panoramskom crtežu, a iz Mletaka će odabrati još i crtež unutrašnjosti San Marca. Knjizi će priložiti i stari bakrorez Postojnske spilje. O daljem Schneiderovu traganju za podudarnostima Nemčićeva teksta s recentnim slikama nema nikakvih drugih osim otisnutih dokaza, pa je u ovo dvosveščano izdanje uvršteno onoliko koliko je uvršteno, premda je Schneider mogao naći i predstaviti mnogo više prikladne likovne građe. No novac, a u vrijeme Drugog svjetskog rata i nedostatak papira, bili su velika prepreka da bude objavljeno još bogatije izdanje Putositnica.

Nisam siguran da je knjiga ovom prigodom naknadno ilustrirana tek iz pukih didaktičkih razloga, meni se čini da je intervenirano isključivo zato da bi još više došla do izražaja literarna, ali i kulturološka dimenzija djela koje je lirizam i lepršavost kretanja suprotstavilo epskom stajanju i čekanju da se dogodi Sudbina. Očigledna je Nemčićeva odanost bidermajeru i njegova sklonost nedramatičnim pojedinostima, kao uostalom u povotki (motu):

Šala sa istinom,

Kupus sa slaninom,

To je uvijek hrana

Za gladna valjana. –

Želudac gizdavi

Nek sam začin pravi.

Životnost je uvijek bila u prvom planu Putositnica. Život je za Nemčića provokacija, kretanje i slobodno mijenjanje mjesta, ali ne i tvrdoglavo zagovaranje tradicionalnih pripovjedačkih pozicija.

Nemčić je nepopravljiv inovator i osoba lijepa književnog ukusa. Osloniti se na Engleza Lawrencea Sternea i njegovo Sentimentalno putovanje nije plod nonšalantnosti nego strog i promišljen spisateljski izbor.

Pogledajmo uz čiju je pomoć, primjerice, pisao svoje proze Kukuljević (primjer Marte Posadnice, sic!).

Ako se podsjetimo, Sterne je i autor sjajnoga romana Tristram Shandy, djela koje je i danas paradigmatično za mnoge istraživače, gotovo ništa manjeg Uliksa Jamesa Joycea. Nemčićev izbor bio je dokaz njegova visokog smisla za probleme literarnosti. A da su engleskoga pisca mnogi iznimno cijenili, dokaz je i talijanski pisac Ugo Foscolo, po struci brodski liječnik, znan kao autor Posljednjih pisama Jacopa Ortisa. On je osamdesetih godina bio i ravnatelj splitske bolnice, a svojedobno je bio optužen da je Sternea ne samo oponašao nego čak u jednoj prigodi i plagirao.

Nemčić pak nije puki oponašatelj, nego osoba koja je u odnosu na svoje suvremenike dobro upućen u književnu modu. Mnogo je sigurnijih estetskih kriterija od, primjerice, slavnijega Kukuljevića.

Zna se što je od pisaca koji nikada nisu uspjeli zatomiti svoju očaranost Lawrenceom prihvatio Nemčić, ali, podsjećam, Putositnice su za hrvatsku književnost ono što su za Njemačku i europsku književnost bile Slike s putovanja Heinricha Heinea.

Putositnicama sam se ozbiljno bavio u nekoliko navrata (one su i dalje prvorazredna komparativna tema), ali nisam zapazio da se neki anglist i svakako germanist nakon Vladoja Dukata njime kompetentno pozabavio.

Nemčić je, danas bismo rekli, postmodernist mnogo prije moderne, modernizma i povijesnih avangardi, a likovni urednik trećeg izdanja Putositnica shvatio je da uskoro nastupa doba slike i novoga sinkretizma u umjetnosti i književnosti.

Branimir Donat