Na putu u Babilon

Na putu u Babilon

Elfriede Jelinek, Babilon; Burgtheater (Beč, Austrija); William Shakespeare, Timon Atenjanin, Laboratorio Nove (FirenzE, Italija), Turski teatar (Skoplje, Makedonija), Narodni teatar (Bitolj, Makedonija); Korcsula, Pintér Béla Ás Társulata (Budimpešta, Mađarska)

U svojoj inerciji naša nam kazališta još nisu uprizorenjem njegova djela pokazala privlačnijega, scenski izazovnijeg autrijskog dramatika Thomasa Bernhardta, nego smo ga najbliže mogli otići upoznati u Sloveniji, za razliku od nešto malo manje odsutne, jednako kontroverzne Elfriede Jelinek, koja je jednom bila u DK Gavelli s predstavom Nora, Nora, što se zapravo i ne računa, jer je to bilo u društvu dramski još mnogo snažnijega Henrika Ibsena, no zato ju je ovogodišnji, jubilarni dvadeseti Eurokaz uveo na velika vrata u HNK. Upravo s njezinim Babilonom u režiji sve glasovitijega Nicolasa Stemanna otvoren je festival prestižnim nastupom Burgtheatera. Predstava je to najnovijega datuma, praizvedena na sceni Akademietheatera ove sezone. U gledalištu se osim Eurokazu odane publike okupila i ona u ovom prostoru redovitija, živo zainteresirana za kazališni Beč, koji nam je po razmjenama nekoć bio mnogo bliži nego što je to danas. Taj kazališni susret s Elfriede Jelinek bio je toliko moćan da će ga po provokativnosti gledatelji dugo pamtiti. Nekoga će predstava možda potaknuti i da posegne za prozom nobelovke svjetskoga glasa. Ne možemo se požaliti da nismo bili upozoreni. Sve je započelo dugom, blago ironijski intoniranom dobrodošlicom, koja nam je putem zvučnika izvrsnim hrvatskim poželjela ugodnu večer, varirajući i ponavljajući svoje želje uz napomenu da oni to mogu izdržati, recimo u nedogled, a što se nas tiče, to će se tek vidjeti. Valja odmah reći da se nije zbilo ništa osobito, a da su dali stanku, sve bi prošlo i bez ono malo prosvjednog izlaženja, što se moglo zapaziti tek otprilike u drugoj trećini predstave, završilo bi vjerojatno s više praznih sjedalica oko nas, no ta bi večer, puna napregnute pozornosti, završila uobičajenim pljeskom. U popratnom tekstu autorica u intervjuu otprilike kaže kako je dijalog u kazalištu zastario, ako ga baš želimo, možemo ići u kino ili na sceni gledati Feydeaua ili Oscara Wildea, jer je došlo vrijeme drukčijega scenskog kazivanja. Čitatelj se mora zapitati, kakvo bi to kazivanje moglo biti ako ne — monološko? Kako na sceni tako i u prozi vrlo originalan, ne bi se baš moglo reći unutrašnji, izravan bez i najmanje dlake na jeziku, ogorčeno podrugljiv, svim atributima spolnosti obdaren monolog, odlika je književnoga rukopisa Elfriede Jelinek, koji nepresušnim slapovima riječi oplakuje i predstavu Babilon. Možemo ga na štetu uvida u najveće pozornosti vrijednu dinamičnu scensku sliku čitati u tekstu projiciranu iznad pozornice u toliko neuhvatljivu izobilju, da će se netko zapitati, je li uopće moguće da bi ti vrhunski glumci mogli baš u ovom trenutku sve to zaista izgovoriti? Knjige su nužno nalik osobama koje govore i nikad ne slušaju, to se prašta samo dobroj knjizi, dok svaka druga omrzne kao i svaki nezasitni govornik (G. Leopardi). Ako to vrijedi i za kazališnu predstavu, može se reći da je u ovom slučaju vješta, inventivna, precizno u svakom pogledu organizirana i učinkovita režija takav neželjeni učinak neobuzdane, ponavljanjima sklone rječitosti izbjegla i uspjela promjenama intonacija, zgušnjavanjem i opuštanjem scenskih iskaza, bogatim varijacijama glumačkog izraza unutar jedinstvena kora — u svakom pogledu ostvariti više nego teatarski ekvivalent poticajima teksta i držati netremice budnom pozornost publike, osvajati je za svoj kritički angažman. Upravo taj angažman, krležijanski vehementna, iako bez tako snažne osobne boje, trajna, danas itekako aktualna opsjednutost ratom, sarkastičan prosvjed protiv nasilja i fanatizma svih boja, upozoravanje na poživinčenje čovjeka, ravno kanibalizmu itd., radikalna kritičnost na tragu Karla Krausa — izaziva poštovanje. Disciplinirani kao nedjeljiv kor, individualizirani koliko to traži uvjerljivost u skiciranju tipova, glumci se pokazuju sposobnima za sve vrste izražavanja, a trojica od njih začudnom lakoćom u jednom poduljem prizoru kao voditelji televizijske emisije nastupaju u najzahtjevnijem scenskom kostimu, odnosno potpuno goli. Čas dvosmisleno zabavljački, kao zbilja i njezina parodija, čas drastično potresan i podrugljiv s prikazima ratnog pokolja na kakav nas televizija navikava do bešćutnosti, taj se polifoni spektakl o sveopćoj propasti civilizacije ni pred čim ne ustručava. Kako Elfriede Jelinek teško oprašta Kristu što je, kako to ona kaže, svojom patnjom zasjenio sve druge patnje, predstava ne može proći ni bez raspela u svojoj ekspresivnoj ikonografiji, da bi završetak najavila zamorno dugotrajnim doslovnim mučenjem gledateljstva svjetlećim efektima s asocijacijama na policijsku torturu. Unatoč tvrdnji da u svijetu sveopće laži i manipulacije nema više ničega osobnoga, pod bujicama općih optužbi tek u završnici predstave, ponajviše zaslugom režije i izvedbe niknula je i poneka iskrica olakšavajućeg humora. A da ni u svijetu bez Krista čovjek nije mogao biti ništa manje sličan životinji, poučava u paraboli Timon Atenjanin prema drami Williama Shakespearea zagrebački redatelj Branko Brezovac sa svojim suradnicima i raznorodnom barem trojezičnom glumačkom skupinom iz tri ishodišta, Laboratoria Nove iz Firence, Turskog teatra iz Skoplja i Narodnog teatra iz Bitolja u za tu prigodu posebno opremljenom, krajnje klaustrofobično uređenom prostoru školske zgrade u Mesićevoj ulici u kasnom noćnom satu posvemašnje tišine u tom mirnom predjelu. U toj se predstavi u svakom pogledu gotovo gazi po tekstu, zapisanu istrgnutim fragmentima rečenica krupnim slovima na četverokutnim pločicama veličine pladnja, s kojim nas dočekuju u grubo tkane kostime antike odjeveni glumci kao da nas hoće svježim slovima počastiti na bogatoj gozbi imućne kuće prije njezina konačna urušavanja. Za popudbinu moći ćemo kao uspomenu ponijeti papirić s prijepisom najmračnijih Timonovih proklinjanja majčice zemlje i ljudskoga roda, preuzetim iz Šoljanova prepjeva Shakespearea. One će ispisane pločice na kraju poslužiti i kao zlatne poluge kojima će ojađeni Timon zatraviti protivnike. Posve obezličeni, igrajući različite uloge u dinamično vođenu zboru, uzorno disciplinirani glumci, među kojima ima i izrazito moćnih, što djeluju snažno svojim pojavama i glasovima u potpunoj nekomunikativnosti babilonski šaroliko, na turskom, talijanskom, makedonskom iskazanih fragmenata i rudimentarno sažetih prizora prepoznate drame — pravi su mučenici Thalije. Oni ne samo što neprestano izlažu tijela naporima akrobatski koreografirana scenskoga pokreta, urlaju pojedinačno i skupno, govore, pjevaju pomno izabrane, dramaturški djelotvorno raspoređene napjeve nego još k tome vode i fizički brigu o nama, u pokretna kolica, kontejnere na kotačima tijesno smještene gledatelje, premještaju nas, penju se iznad naših glava i puzaju ispod naših sjedala, a da nas pritom i ne dodirnu, zatvaraju nas u kaveze i tek nakon sat i četvrt uzajamno solidarna mučenja puštaju na slobodu, oslobađaju gužve usporedive s onom u prepunom ljetnom tramvaju, jamačno da bi nam zajedno s dekonstruiranim Shakespeareom pokazali ne samo da bijega nema nego i podučili nas o težini ljudske nezahvalnosti koju su od sugrađana i prijatelja doživjeli nesretni Timon i Alkibijad. Od svih glumaca, koji su nam se tijekom igre približavali na udaljenost od ponekad samo nekoliko centimetara, najsnažnije me se dojmio makedonski glumac u ulozi ulizice Sempronija u trenutku njegova dramatična uzdisanja: zašto baš ja? Taj se uzdah poklapa sa stanjem gledatelja koji bi svoje teško osvojeno mjesto u kontejneru barem u ponekom trenutku rado prepustio drugomu. Djela za kojima u najnovije vrijeme posežu kazališni poklonici Shakespearea, poput Troila i Kreside u Ronconijevoj šesterosatnoj predstavi, ili radikalno reduciran Timon Atenjanin Branka Brezovca toliko su goruće aktualnosti, da je zaista šteta što im današnje kazalište, u neodoljivu zanošenju izvanjskim senzacijama, ne zna djelotvornije pristupiti. Pravi predah između dviju univerzalnim zlom i sveopćom katastrofom zaokupljenih predstava, koje možda hoće povratiti nadu ili barem nostalgiju za hipijevskom nadom kako se i kazalištem može mijenjati svijet, bila je mala ljetna muzika pod naslovom Korcsula, koju je u prostoru Tvornice u režiji Bele Pintera dala glumačka družina Béla Pintér és Társulata iz Budimpešte. U kombinaciji glume i svirke ta nam je malobrojna skupina sa svojim glazbenim instrumentima dočarala melankoliju ljetovanja na hrvatskom otoku, gdje su Mađari turisti drugoga reda, naoko zatvoreni u svoj krug sa svojim malim svakodnevnim problemima, sukobima, grijesima, bivšim i budućim nesrećama (pa i onim na cestama) i nevoljama, da bi se posve postupno u glazbi, onoj što nepozvana iz starih otočkih crkava polako sve više prodire u turistički Babilon, našli u duhu duboko povezani s prastarim krajolikom u kojem su se zatekli. Istodobno virtuozna i posve nepretenciozna predstava sigurna unutrašnjeg ritma, kojoj kroz ljetne sutone od pijanstva do zabranjenih ljubavi ništa ljudsko nije strano, predstava u kojoj se čuje govoriti i pjevati mađarski, njemački, hrvatski, a koja se ironijski okrznula i o Međugorje, završava u dosad jedinoj potvrđenoj sveeuropskoj poveznici — latinskom Očenašu. Izrazito komorna ugođaja, šteta što slično kao po općem sudu izvanredno uspio Werther! Grupe Stemann iz Burgtheatera ove dvije predstave nisu na Eurokazu imale više termina i gledatelja. Možda će biti prigode da ih netko ponovno pozove.

Marija Grgičević