Muškarac na rubu živčanog sloma

Muškarac na rubu živčanog sloma

Najzabavniji film jednog od najdarovitijih španjolskih redatelja iskričav je spoj erosa, thanatosa i potrošačkog mentaliteta

Na brdovitom i manje brdovitom Balkanu novi film u kinima treba sočno nasloviti Ševac i njegov pijevac da bi privukao pozornost publike. Valjda. Problem je jedino što u tom slučaju ne znate da li je riječ o repertoaru neke od novosagrađenih kinodvorana ili pak zagrebačkoga kina Kustošija. U njemu se i dan–danas prikazuju žanrovske uspješnice poput filmova Nezasitna udovica i Cure za vojničke užitke. Dar domaćih prevoditelja za prekrajanje izvornih naslova ovaj je put ostao neiskorišten. Šteta, jer film Ševac i njegov pijevac nije hit s plakata u Vatrogasnoj 1, nego novi rad proslavljena španjolskog redatelja Álexa de la Iglesije. U odnosu na rubove Balkana, Pirineji imaju drukčiji senzibilitet. Tako je španjolski filmaš svoj uradak, u izvorniku Crimen Ferpecto, duhovito posvetio klasiku Alfreda Hitchcocka Nazovi M radi umorstva, koji je u Španjolskoj poznat pod naslovom Crimen Perfecto. I dok se Hitchcock majstorski poigrao jednim propalim brakom i jednim propalim pokušajem ubojstva, Álex de la Iglesia uživa u igri dvoje (ne)suđenih ljubavnika koje će povezati ženska odjeća, poslovno rivalstvo, ubojstvo iz nehata i, dakako, brak. Kako se tu našao ševac i njegov pijevac, ostaje zagonetka. Zanemari li se logika Kustošije i njezinih vatrenih poklonika. Neovisno kojim se filmovima bavili. A Álex de la Iglesia već se godinama bavi filmovima koji su redovito drukčiji od drugih. Dan zvijeri, Perdita Durango i La Comunidad pokazali su kako jedan filmaš može uspješno žonglirati različitim žanrovima, a da pritom u svakom filmu ostane autorski itekako prepoznatljiv. Tako je i s ovom njegovom crnom komedijom snimljenom 2004, na čijem je scenariju ponovno radio sa svojim višegodišnjim suradnikom jom. Slobodno se može reći da je Ševac i njegov pijevac njihov dosad najvedriji film, premda krvi, brutalnosti i lascivnosti ne nedostaje. No, sve je to zaogrnuto specifičnim humorom koji s jedne strane karikira šokantnije prizore poput komadanja ljudskoga tijela, a s druge ismijava anakroni tradicionalizam kao u maestralnoj sceni večere u obitelji glavne junakinje. U njoj oduševljava lik mlađe sestre školarke, koja svako malo izmišlja zarazu sidom odnosno silovanje na satu tjelesnog odgoja i maloljetničku trudnoću. Upravo je u tim trenucima film novi dokaz da za Álexa de la Iglesiju ne postoji tabu koji se ne može ironizirati na pravi način. Sama priča daje dovoljno prostora za takav tip ironije. Glavni je junak Rafael, najbolji trgovac odjela ženske odjeće u madridskoj robnoj kući. Nakon propala promaknuća i nehotična ubojstva svoga ljutog suparnika, Rafael padne u klopku neugledne kolegice Lourdes, koja ga u zamjenu za rješavanje trupla prisili na seksualne ustupke, a naposljetku i na neželjeni brak. Nepopravljivi zavodnik koji je prethodno obljubio cijeli odjel (eto opravdanja za hrvatsku verziju naslova), Rafael počne planirati ženino ubojstvo, ali se perfektni zločin pretvori u tzv. ferpektni. Iako slijed događaja generira grotesku, redatelj i u najotkvačenijim prizorima minuciozno secira muško–ženske odnose te zamke konzumerizma i artificijelnih potreba koje u filmu simbolizira golema robna kuća u kojoj je smještena radnja. Taj spoj gotovo klaunovske komike (uostalom film i završava u cirkuskom tonu) i ozbiljna šibanja današnjice, podaruje komediji Álexa de la Iglesije ono nešto. U tome su mu svakako pomogli sjajni glumci na čelu s Guillermom Toledom (El Otro lado de la cama) u ulozi Rafaela na rubu živčanog sloma i Mónica Cervera (Piedras) kao Lourdes, koja je istodobno i ružno pače, i vješta manipulatorica, i tradicionalna supruga. Jedini je nedostatak filma odvlačenje pozornosti nakalemljenom fantastikom u kadrovima s duhom ubijenoga poslovođe, ali i najboljim žonglerima katkad ispadne poneka lopta. Unatoč tomu, novi film Álexa de la Iglesije u našim je kinima trenutačno najzabavniji naslov, iako će od sama naslova mnogi očekivati nešto drugo. No, ti su ševci na drugoj adresi...

Boško Picula