MARULIĆEVA KLETVA

MARULIĆEVA KLETVA

Ovo što ću vam sad reći velika je tajna. Dosad sam je krio jer sam se bojao da mi nitko neće vjerovati. A stvar i jest prilično nevjerojatna: čini mi se da sam našao rješenje problema oko kojega mnogi umni ljudi i cijela naša sredina već dugo uzalud lupaju glavu. Riječ je o problemu naklade naših knjiga.

Kao što je poznato, ta se naklada kreće, u najboljem slučaju, negdje oko tisuću primjeraka. Obično je, naravno, mnogo niža, a neki put se događa — sasvim rijetko, sasvim iznimno, a ponekad i u sumnjivim okolnostima — da ta brojka bude nadmašena. Ali, kako god da računate, kojom god statističkom metodom, uvijek se stvar svodi na isto: naklade hrvatskih knjiga iznose tisuću primjeraka.

Nema te niske cijene koja bi tu barijeru mogla probiti, nema tog mjeseca knjige koji bi tu mogao nešto popraviti, nema te državne potpore koja bi tome mogla doskočiti. I u bogatstvu i u siromaštvu, i u dobrim i u lošim vremenima, i u ratu i u miru, Hrvati kupuju tisuću primjeraka knjige, i nikako više.

A što je osobito važno, tako je oduvijek bilo. Malo me podataka tako šokiralo kao onaj koji sam pročitao u Nemecovoj Povijesti hrvatskog romana: naklade knjiga bile su devedesetih godina devetnaestog stoljeća posve iste kao i danas, a to znači oko tisuću primjeraka. A ako se uzme u obzir koliko je onda bilo manje stanovnika u Hrvatskoj, koliko je manje bilo pismenih ljudi, koliko manje novca, postaje jasno da naše naklade — s napretkom društva, povećanjem broja stanovnika i širenjem prosvjete — zapravo vrtoglavo padaju, umjesto da rastu.

Ili ostaju stalno iste? Jer, upravo je ponavljanje te brojke ono što fascinira: u ona davna vremena sigurno je bio napor za našu sredinu da kupi tisuću primjeraka knjige, kao što joj je danas napor da ih ne kupi. Ali, mi nismo žalili truda, kao da smo znali da tako mora biti. Ili kao da smo željeli da upravo tako bude.

I, tako dolazimo do one moje tajne. Brojka o kojoj govorim odveć je pravilna, odveć se uporno vraća, a da u sebi ne bi imala nešto zakonito. Pa kad su već propala i sociološka i psihološka i politička i estetička objašnjenja, onda će možda pomoći mističko: možda je to s tim brojem primjeraka Hrvatima naprosto sudbinski zadano. I, ne bi to bila ni jedina takva stvar koja nam je tako dodijeljena i koja nam određuje život. Tako sam se sjetio Zvonimirove kletve, i tada mi je puklo pred očima.

Jer, kako je to bilo sa Zvonimirovom kletvom, dobro je poznato: kad su ga Hrvati ubili, kralj ih je prokleo da devetsto godina budu bez svoje države. I, doista su i bili. Znajući za tu kletvu, nisu se mnogo ni trudili da državu ipak izbore: vojevali su za druge, s velikim žarom služili razne gospodare. Zvonimirova kletva bila je opravdanje za sve: čemu se truditi kad smo ionako osuđeni na poraz. Zato su Hrvati bili lijeni, uplašeni i bez inicijative. Čak i oni koji nisu znali za kletvu, ponašali su se kao da znaju; ni oni nisu ništa poduzimali, jer stvar kao da nam je svima skupa ušla u krv.

Sve su to poznate stvari i u tome nema ništa novo. Novo je tek to što sam ja pomislio — i to je ta tajna koju sam se dosad sramio priznati — da možda ne postoji samo Zvonimirova kletva, nego da postoji još jedna. Ta druga kletva osudila je Hrvate da nikad — ni u kojim povijesnim prilikama i ni pod kojim uvjetima — ne prijeđu brojku od tisuću primjeraka prodanih knjiga.

Tko je tu kletvu mogao na nas baciti? Mogli su mnogi, ali ja bih se nekako kladio na Marulića, koji je morao čekati dvadeset godina da mu tiskaju knjigu: on je otac hrvatske književnosti, i sve je poteklo od njega, pa valjda i to.

U svakom slučaju, takva bi kletva sve objašnjavala. Objašnjavala bi zašto se uvijek ista naklada uporno održava kroz povijest, premda bi bilo logično da jednom raste, a drugi put da pada, ovisno o povijesnoj situaciji, materijalnoj moći stanovništva i sličnim čimbenicima. Ona je tako otporna zato što je iznad svih okolnosti, i na nju ništa ne može utjecati. Ona je poput madeža s kojim smo se rodili, poput genetske šifre koja određuje kakve će nam boje biti oči. Od te brojke jednostavno ne možemo pobjeći.

I, baš kao i kod Zvonimirove kletve, posljedice su nesagledive. Nije toliko važno što knjiga u Hrvatskoj nikad ne može biti ozbiljan posao, a ni to što Hrvati ne čitajući ostaju uvijek jednako bedasti; veći je problem što ta kletva pruža izgovor i za sve druge nepodopštine. Kao da znaju da je tisuću primjeraka granica koja se ne smije prijeći, naši ljudi čine sve da ne kupe knjigu, ako im je to ikako moguće. Čine sve da mistična cifra ostane sačuvana, kao da o njoj sve ovisi. I, tu počinje pravi mrak.

Jer, Hrvati se zaklinju u tisućgodišnju kulturu, napuhavaju se tom kulturom gdje god stignu, a u isto vrijeme kupuju samo tisuću primjeraka knjiga. Iz toga slijedi da oni ne vjeruju kako kultura i knjiga stoje u ikakvoj međusobnoj vezi. Obratno, oni drže kako se svaki od njih s tom kulturom rađa, posisa je s materinim mlijekom, i zato ne moraju činiti ništa da kulturu stvore i sačuvaju. Još više, naopaka logika ide i dalje, pa se zaključuje ovako: ako je tisuću primjeraka bilo dovoljno nekad, onda mora biti dovoljno i sad; ako je uvijek bilo tisuću primjeraka, onda mora i sad biti toliko, jer se na taj način poštuje tradicija. Naša kultura ne proizlazi iz onoga što u knjigama piše, nego iz mistične brojke od tisuću primjeraka. Moramo, dakle, paziti da nju sačuvamo, a osobito se moramo truditi da je nikad ne prekoračimo.

Jedina je sreća u tome što te kletve imaju određeni rok trajanja. Zvonimirova je trajala devetsto godina, i onda je — baš u naše vrijeme — njezino djelovanje prestalo. Koliko će trajati Marulićeva? Vjerojatno isto toliko, jer to valjda i jest neki minimalni rok. Prema tome, ne ostaje nam mnogo, još samo četiri stoljeća, i magična granica bit će probijena. A što je to za jedan narod koji ima tisućljetnu kulturu? Čas posla!