LUTALICA I EGOCENTRIK

LUTALICA I EGOCENTRIK

Njemački povjesničar Ernst Nolte spominje u svojim raščlambama fašizma u Europi brojne istaknute umnike koji su se divili Hitleru i Mussoliniju, a francuski publicist Jean François Revel, inače socijalist, otkriva u knjizi La tentation totalitaire (Iskušenje totalitarizma), kako mnogi ljudi, a među njima i intelektualci, kao da se vole podvrgavati totalitarnom komunizmu, jer on rješava sve probleme. No riječi zalutalih intelektualaca teže mnogo više nego one tzv. običnih ljudi

U posljednjih petnaest godina o austrijskom se književniku Peteru Handkeu govorilo više–manje samo u svezi s njegovim političkim istupima u korist srpske istine u postjugoslavenskim ratovima i time neposredno u korist Miloševićeva režima. Negdašnji enfant terrible njemačkojezične literature i uspješan autor na pozornicama i u knjižarama, pretvorio je svoju veliku ljubav prema Jugoslaviji, ma što to značilo, u isključivu zaljubljenost u Srbiju, prema njemačkoj izreci da ljubav zasljepljuje. No nakon što je njegov idol Milošević otpremljen u Haag i svijet bio zaprepašten zločinom u Srebrenici, Handkeovi nastupi u obrani Srbije više nisu uzimani kao olakotna okolnost ili ludovanje osamljenog intelektualnog jahača, nego kao politički incidenti na koje je trebalo politički reagirati, što je i učinila glasovita Comédie Française, skinuvši s repertoara njegov komad Igra pitanja… Neki su francuski intelektualci prosvjedovali protiv cenzure, ali većina njih složila se s direktorom Comédie Marcelom Bozonnetom, koji je svoju odluku objasnio riječima da je to morao učiniti iz »pijeteta prema žrtvama rata u Bosni«. I oni koji su bili protiv te odluke, kao Bernard Henry-Levi, smatraju da Handkeovu dramu uopće nije trebalo staviti na daske Comédie Française.

A onda se dogodio još gori incident. Žiri Grada Düsseldorfa dodijelio je Heineovu nagradu za ovu godinu Peteru Handkeu i to s kratkim obrazloženjem: »Svojeglav kao Heinrich Heine Peter Handke teži u svome djelu putu prema otvorenoj istini. Poetskim pogledom na svijet on se bezobzirno protivi objavljenom mišljenju i njegovim ritualima.« Sintagma otvorena istina značila bi da ima više istina, pa je istinito i ono što piše Handke, a protivljenje »objavljenom mišljenju i njegovim ritualima« ide u korist stalnih piščevih mantra kako su sveukupni svjetski mediji krivotvorili istinu o Srbiji, što nije ništa drugo nego ponavljanje poznate teze o svjetskoj uroti protiv nebeskog naroda, koji »pobjeđuje u ratu, a gubi u miru« (Dobrica Ćosić). No Heineova nagrada nije isključivo književna, jer u njezinu obrazloženju piše kako se dodjeljuje onim ličnostima »koje svojim duhovnim djelovanjem u smislu osnovnih ljudskih prava, za koje se zauzimao Heinrich Heine, unapređuju socijalni i politički napredak, služe sporazumijevanju među narodima ili šire spoznaju o povezanosti svih ljudi«. A to je i za političke slijepce suprotno sveukupnom Handkeovu političkom djelovanju, jer kad bi on bio u pravu, golema većina intelektualaca u Europi i svijetu, koja se zauzimala za pravedni mir na prostorima bivše države, našla bi se u pogrešnom taboru, što čisto statistički nije moguće.

Heineova nagrada povezana je s dotacijom od pedeset tisuća eura. Handke je prije nekoliko godina izjavio da više nikad neće prihvatiti nijednu književnu nagradu, ali očito, za tako veliku svotu rado bi prekršio riječ, kako neizravno sugerira Iris Radisch u »Die Zeitu« od 1. lipnja. Handke je svojedobno vratio Büchnerovu nagradu od samo pet tisuća eura. Razlika je očita, jer kako Nijemci kažu: »Novac ne smrdi«, pa ni zaljubljeniku u srpsku istinu. No u aferi Handke zabrljali su i lokalni političari u Düsseldorfu (oni se nalaze u žiriju), posebice kršćanski demokrati čiji je predstavnik Christoph Stölzl izjavio kako »nitko ne zna što je Handke stvarno rekao na Miloševićevu grobu«, i da bi Handke »napokon morao reći što misli«, a to je potvrda da neki njemački političari nisu pročitali ni retka iz bogata fundusa Handkeove političke proze o Srbiji. No većina se u Gradskom poglavarstvu Düsseldorfa ispravila i odlučila da se Handkeu ne daje Heineova nagrada, da je ove godine uopće ne bude, što je velika šteta za tu nekoć uglednu premiju, nazvanu po velikom sinu grada, sjajnu pjesniku i žestoku kritičaru njemačke malograđanštine i nacionalizma.

Nakon političke odluke da se Handkeu ne dodijeli Heineova nagrada iz žirija je istupilo dvoje književnih članova, među kojima je piščeva velika promotorica, austrijska literarna kritičarka Sigrid Löffler, koja je Handkeu stalno davala golem prostor u časopisu »Literaturen«, uz ponavljanje izmišljotine kako on pati zbog propasti svoje Jugoslavije, dok se zauzimao isključivo za Miloševićevu Srbiju. Srbijanska književnica Biljana Srbljenović oštro se oborila na sve one koji povezuju Handkea sa Srbijom, onom drugom Srbijom, koja se borila protiv Miloševića i njegova nasljedstva, spominjući u »Spiegelu« (br. 23, 2006) zločine u Vukovaru, Sarajevu i Srebrenici i ubojstva novinara i političara iza kojih je stajao Vožd. Günter Ott iz »Kölner Stadt–Anzeigera« (2. lipnja) ruga se Handkeu da je nastupom nad Miloševićevim grobom htio ispraviti jezične nepravilnosti u ocjenjivanju Miloševićeve politike, nazivajući to »jezičnom kritikom na grobu ratnog zločinca koja izaziva nijemost«. Ali i Peter Handke očajnički se brani da nije mislio onako kako je rekao, primjerice uspoređujući srpske žrtve sa židovskim holokaustom, jer tobože njegov francuski nije dovoljno precizan (?). U više francuskih i njemačkih novina nastojao je ispraviti neke izjave, ali ponovo iskrivljuje istinu kad srpski pokolj u Srebrenici naziva zločinom protiv čovječnosti, a navodne muslimanske zločine nad Srbima genocidom, što je mnogo teži zločin (»Süddeutsche Zeitung«, 1. lipnja). Naknadna Handkeova objašnjenja obična su zamagljivanja istine, uostalom tipična i za njegovu umjetničku prozu, koja je većim dijelom igranje riječima, kojima autor ne želi reći ono što misli nego nešto uporno skriva, a što je to, zna samo Bog i on. »Spiegelov« kritičar Matthias Matussek naziva to »ispraznom pisanijom i opterećivanjem zagonetnostima njemačkog jezika«.

U Handkeovu obranu ustali su neki njemački pisci, kao Botho Strauss, koji u »Frankfurter Allgemeine Zeitungu« od 1. lipnja hvali njegove književne kvalitete, što će ostati, dok će politički dio biti zaboravljen. Slično su pisale i neke ljevičarske novine, kao berlinski »Die Tageszeitung«, ali golem dio medija osudio je političku jednostranost austrijskog pisca. Shvatljivo je da su ga žestoko branili srbijanski nacionalistički književnici, kao, da spomenemo samo neke, ideolog srpskoga stradalaštva Dobrica Ćosić, koji u »NIN-u« od 11. svibnja piše: »Možda Harold Pinter, Peter Handke i Noam Čomski najavljuju rehabilitaciju demoralisane i korumpirane američke, ruske i evropske inteligencije, koju reprezentuju francuski novi filozofi kojima je sarajevska Baščaršija panteon mudžahedinskog mirotvorstva, objavljujući time da je kartuzijanska Francuska umrla.« Prošlogodišnji nobelovac Pinter našao se u Odboru za obranu Slobodana Miloševića, a američki lingvist Chomsky predložio je podjelu Kosova na srpski i albanski dio, protivno volji tamošnjih Albanaca i nastojanjima svjetske zajednice. A srpski profesor na gostovanju u Francuskoj Milivoj Srebro tvrdi u »NIN–u« (1. lipnja) kako je stati na stranu Handkea »…svojevrsna moralna obaveza, jer podržati autora Putovanja u zvučnu zemlju danas znači i stati u odbranu onih principa na kojima počiva evropska civilizacija.« Ni manje, ni više! Slično su se izrazili slikar Ljuba Popović i književnik Milovan Danojlić. Očito je da mnogi srbijanski intelektualci nisu ništa naučili iz tragedije svoga naroda, koja je, nažalost, bila i još veća tragedija gotovo svih susjednih naroda.

Preostaje da se političko djelovanje književnika Petera Handkea objašnjava psihološki i sociološki. Navodno su njegovi preci u austrijskoj Koruškoj nakon 1918. glasovali za priključenje Jugoslaviji, protiv volje većine i tamošnjih Slovenaca. Spominje se i njegova slovenska majka kao i žestoka nacistička ostala rodbina. Vjerojatno je htio po svaku cijenu plivati protiv struje u ocjeni postjugoslavenskih ratova. Posrijedi su i njegovi egocentričnost i narcisoidnost. Peter Handke naprosto ne podnosi ni najblaže kritiziranje svojih prosrpskih stajališta pa protivnike titulira najvulgarnijim uličnim jezikom. Bošnjačke intelektualce u opkoljenom Sarajevu naziva »pijancima koji ne znaju što govore«. Osporava rušenje Dubrovnika, a zločine Srba, Hrvata i Muslimana izjednačuje po opsegu, što je protivno svim podacima. Neki njegovi kritičari zahtijevali su da ga se podvrgne psihijatrijskoj analizi i stavi u kavez, kao što su Amerikanci učinili sa svojim velikim pjesnikom, ali i zaljubljenikom u Mussolinija, Poundom. Očito je da su neki u Srbiji otkrili slabosti osamljenika Handkea, pa su mu uspješno prali mozak tijekom njegovih putovanja po Srbiji i Bosni. U djelcu Ljetni dodatak zimskom putovanju iz 1996. spominje neke Žarka i Zlatka, koji su ga pratili i suflirali mu srpsku istinu.

U biti Handke se nalazi u velikom društvu intelektualnih i književnih lutalica u bespućima političke nekorektnosti i zaljubljenosti u vlastite himere. Njemački povjesničar Ernst Nolte spominje u svojim raščlambama fašizma u Europi brojne istaknute umnike koji su se divili Hitleru i Mussoliniju, a francuski publicist Jean François Revel, inače socijalist, otkriva u knjizi La tentation totalitaire (Iskušenje totalitarizma), kako mnogi ljudi, a među njima i intelektualci, kao da se vole podvrgavati totalitarnom komunizmu, jer on rješava sve probleme. No riječi zalutalih intelektualaca teže mnogo više nego one tzv. običnih ljudi. Javni djelatnici moraju znati da, ako se politički eksponiraju, moraju snositi i posebnu odgovornost za to, jer riječ ponekad može biti ubojitija od metka. I na kraju dobra vijest: ne čekajući konačnu odluku Gradskog vijeća u Düsseldorfu o dodjeli Heineove nagrade 22. lipnja, sam Peter Handke u otvorenom je pismu gradonačelniku toga grada odustao od nagrade, ali tipično handkeovskim objašnjenjima, »da izbjegne narušavanje ugleda svoga književnog djela«.

Gojko Borić