LOLITINA LJUBAV

LOLITINA LJUBAV

U nedjeljnom »Večernjem listu« 18. srpnja 1993. naišao sam na novelu Lolita s potpisom Antuna Šoljana. Zaintrigirala me napose opaska da je to ostalo iza Tonka kao njegov posljednji tekst. Autobiografski? Po svemu sudeći: da! Možda ne baš u svakom detalju, ali u izvanredno izbalansiranoj cjelini prepoznaje se ruka iskusnog, velikog majstora novelističke kompozicije. To vrijedi za sve dijelove Lolite: za njezin čehovljevski prirodno jednostavan početak, za maksimalno funkcionalno pripovijedanje u kojem sve važno i znakovito, a usto tako uvjerljivo istinito, nailazi bez zastajkivanja i zakašnjenja. Kako li je samo plastičan i impresivan portret Lolite, neugledne ali živahne mješanke, u koji se usprkos tome autor, vlasnik, kako kaže, na svoj način upravo zaljubio. Ime joj je nadjenuo potaknut time što je u času njezina posvojenja prevodio Nabokovljevu Lolitu. A da imenovanje bude stvarnosno opravdano, autor sjajno, kratkopotezno portretira:

»Ali, iako iz literature, njoj je ime pristajalo. Tako je zavodljivo migoljila nemirnom stražnjicom, tako se bestidno bacala nauznak i dizala sve četiri u zrak, tako se zdušno umiljavala, trudeći se da se svidi, onako mala, još nespretna, puko klupko ušiju, repa i šapica, da bi se vjerojatno, u pasjem svijetu, i mogla smatrati ‘nimfetom’.«

Sve je u toj virtuoznoj portretnoj minijaturi istovremeno očekivano i začudno; sve su riječi nezamjenljivo nađene i segmentarno sljubljene, da se čini kako se i nije moglo nikako drukčije ostvariti — ne kao priča, ne, nego kao verbalna umjetnina. Pripovjedački je zapravo neprimjetno a ipak tako djelotvorno izražajno uvrnuto navedena recepcija s kujice na djevojčicu »nimfetu«, da bi začudnost bila zamijenjena i prebačena s psihologije na društvenu konotaciju:

»Zapravo, bila je mala mješanka, od rođenja spremna prije na poniženje nego na divljenje, prije na surovost nego na ljubav.«

Ispravno čitajući, i ova nas rečenica toliko točna i iskustvena odvojeno zbunjuje svojom primjenjivosti na djevojku, već spomenutu maštovito zamišljenu dvojnicu nelijepe kujice, čije su dlake, međutim, bile oštre i grube, noge kratke i krive, pa se »gegala u hodu bez imalo dostojanstva i kad je odrasla, prema nepoznatim ljudima držala se gotovo uvijek kao da očekuje udarac«. Očito kuja, ali mogla bi to biti i djevojka.

Autor namjerno, i vrlo uspješno interferira ove dvije moguće konotacije, da bi u razvijanju pripovjednog svjedočenja postepeno denotirao psa, ali i konotirao svojstva i ponašanje karakteristično za čovjeka, za djevojčicu. Utoliko više namjerno i uspješno paralelizirajući uvjerljivu znakovitost straha i brige bića ovisnog o drugome za kojeg ga veže ne samo poslušnost, nego prvenstveno ljubav:

»Dok sam sjedio za stolom u radnoj sobi, a ona se igrala s djecom u vrtu ispred prozora ili sama natjeravala pticu i leptire, svako bi malo potrčala i provirila kroz niski otvoreni prozor u sobu da vidi jesam li još tamo i ako jesam, smije li očekivati da bude primijećena. (Znamo da je to, naravno, kuja, ali zar ne bi mogla biti i djevojčica, op. V. P.) To su uostalom radila i djeca: povirila bi da budu sigurna da sam tu, a onda bezbrižno nastavila igrom. Sad, kad pomislim, žao mi je što češće nisam bio tu i za njih i za nju.« (I opet, dvosmisao: za moguću virtualnu djevojčicu kao i za zbiljsku kujicu, i za djecu u oba slučaja upravo dokumentarno uvjerljivo.) Dvosmislica prati recepciju i dalje:

»Živjeli smo ona i mi, jedno kratko cvjetno doba, u bezbrižnom ladanjskom svijetu; čini mi se da je bila nepodijeljeno sretna s nama, sa svijetom, sa svojim mjestom u tom svijetu. Što je mogla više od života očekivati jedna mala seoska mješanka? Ona je, za razliku od nas, možda znala da je to najbolji od svih svjetova.

Valjda se i njen pogled na svijet oblikovao kako je u tom svijetu rasla: njeno je povjerenje u ljude bilo bezgranično.«

Kujica, svakako jer ona je glavno lice priče, ali izražajnom usmjerenošću mogla bi i opet biti djevojčica!

Upitat će netko zašto toliko ističem ova pretapanja opisnih pojedinosti kad je otpočetka novele ipak jasno da je riječ o psu. Pa zato da bi pisac mogao u nastavku pripremiti kulminaciju osjećajnosti intenzivne do suza žaljenja, samilosti i sebestida!

Kad je autor s obitelji morao napustiti povremeni stan u vili, zaključio je da bi za Lolitu bilo najbolje da ostane s novim gazdom, čuvarom vile, jer ne bi mijenjala ambijent pa bi lakše preboljela njega i njegove ukućane. Tako je autor mislio, ne računajući sa snagom njezine privrženosti njemu, odnosno s »njenom ljubavlju«, kako izvorno kaže.

Odselivši se u daleki stan, nije više navraćao, pa nije znao ono što mu je čuvar vile ispričao prigodom autorove posjete nakon godinu dana:

»Prvih je dana izgubljeno lutala oko kuće, nije htjela jesti, omršavjela je. Onda je stala bježati od kuće i ne bi se vraćala po nekoliko dana, da onda iskrsne puna nade na vratima i da se, kad ustanovi da nas opet nema, pokunji i legne negdje u kut, da čeka.

Da ne bi noću bježala i da bi čuvala kuću, stali su je vezati u pasjoj kućici kraj dvorišnog ulaza. To joj je bilo toliko nepodnošljivo da je, otimajući se lancu, gotovo oderala svu dlaku s vrata. Malo po malo je podivljala i nije joj se moglo prići, nitko, čak ni novi gospodari, jer je grizla. Štapom su joj primicali zdjelicu s hranom. Bio sam je već gotovo zaboravio.

Godinu dana kasnije put me nanio onuda i svratio sam u dvorište. Htio sam joj prići: sjećam se njenoga staklenoga praznog pogleda, iskeženih desni. Njena je ljubičasta boja postala prljavo siva. Ime joj, onako okrutno odrasloj, nije više pristajalo. Zarežala je opasno, podvita repa.

Nisam joj se usudio prići. Možda me nije ni prepoznala, a možda mi nije mogla oprostiti. Nikad to neću znati.

Ali kao što je ona morala promijeniti svoje mišljenje o ljudima, tako sam i ja morao o sebi.«

Posljednja rečenica opet vraća u recepciju pretapanje smisla i značenja, jer reći da je ona morala promijeniti mišljenje samo je uvjetno prihvatljiva literarna pretpostavka za psa, a primjerenija je djevojčici.

S autorom koji je zbog svog, ustvari okrutnog i egoističnog ponašanja, morao samokritički promijeniti mišljenje o sebi, čitatelji također duboko proživljuju katarzičko istovjetno osjećanje. A to je upravo dokaz vjerodostojnosti savršeno funkcionalnog pripovijedanja dostojnog vrhunskih majstora kakav je tada nesumnjivo bio Antun Šoljan. Ta nije se zadovoljio ne znam kako dobro napisanom novelom o psu a da je nije tako umješno oblikovao da je čitamo kao da govori o ljudima.

S ovom se novelom rastao od nas, od svojih empatijskih čitatelja, izazvavši istovrsnu tugu i žalost zbog definitivnog rastajanja, jer u ovom je slučaju autor odselio daleko, daleko, u nepovrat.

Morao sam to napisati, prvenstveno kritički, ali i ganuto, prisjećajući se živo što me s Tonkom veže još od gimnazijskih godina i vremena naših intenzivnih mladenačkih prijateljevanja u mješovitu društvu s djevojkama: on s pjesnikinjom Sunčanom, a ja...+ No to je sasvim druga priča koju ću možda ispričati a možda i neću.

(Iz knjige Prisjećanja i drugi zapisci)

Vlatko Pavletić