Laokoon u dnevnom boravku

Laokoon u dnevnom boravku

Izrazom inercije, patnje, bezizlaza, ali i nadasve zagonetne topline koja sve privlači — u središtu predstave glumačka je kreacija Ksenije Marinković

Nije naša kazališna kritika ništa manje inertna od kazališta kada još nije ni pokušala dati ime odnosno skicu teorijskoga okvira osebujnoj, ne baš kratkotrajnoj pojavi dramskih predstava bez unaprijed napisana teksta u kojoj već desetak godina s različitim glumačkim skupinama, u pomno biranim komornim, najčešće skromnim prostorima, baveći se motivima svakodnevice i intime tzv. malih ljudi, na vrlo osoban način nerazdvojno djeluju dramaturginja Nataša Rajković i redatelj Bobo Jelčić. Kada se već moglo pomisliti da su se iscrpli u svojoj kazališnoj pustolovini koja je tražeći glumce spremne za smiono eksperimentiranje počela u Varaždinu i odmah stigla na Marulove dane u Splitu, nastavila se i dosegnula zvjezdane trenutke u Teatru &TD u Zagrebu s predstavama koje su osim nagrade na Marulovim danima postigle i mnogo inozemnih priznanja na gostovanjima, vratila se u Zagreb na malu pozornicu u ZKM, okušala na njemačkom jeziku u Hannoveru, što ju je 2003. dovelo na Eurokaz, te naposljetku slavila na Dubrovačkim ljetnim igrama — evo njih opet da bi svojom prvom predstavom na velikoj pozornici uspješno zaključili dramsku sezonu Zagrebačkoga kazališta mladih. Premijera je ispraćena ovacijama. Od svih zagrebačkoj publici poznatih predstava Bobe Jelčića i Nataše Rajković najnovija, S druge strane, najviše se, ne napuštajući izvornu fragmentarnost neodvojivu od učinka neposredne improvizacije, približila cjelovitoj dramskoj i kazališnoj formi. Došli su u tom pogledu do same granice uz opasnost od za svoj način izražavanja prečvrste izvanjske konstrukcije i verbalnih poruka (o sveopćoj letargiji primjerice), no da bi se uvijek pravodobno obranili od deklarativnosti i vratili izvornoj neposrednosti, nepretencioznosti i lakoći. Posrijedi je polagana, dugim stankama okružena četveroglasna ispovijed ni po čemu posebnih naših suvremenika u skučenoj svakidašnjici međusobnih odnosa s teretom nesavladive sebičnosti uz toliku zaslijepljenost da se u njoj vidi altruizam. Akteri se na otrcanom psihoanalitičkom kauču do banalnosti bezlične dnevne sobe pred neizostavnim televizorom međusobno čak i tjelesno zapleću u laokoonski zastrašujuće nerazmrsivo klupko. Iz toga se klupka, za razliku od mitoloških bića, očekivanom lakoćom raspleću i razilaze s jedinim izgledom beskonačna ponavljanja istoga zagrljaja nelagode, tjeskobe, očaja i tek ponekog osmijeha. Polazeći tako reći ni od čega osim neiscrpne glumačke moći obnavljanja sebe i kazališta, prije nego što će se rasplinuti njihova igra uspijeva krhkim slutnjama dotaknuti sve i ništa. Uspjeh svake pojedine večeri ovisi kako o glumcima, tako i o publici. Izvrstan glumački kvartet djeluje u dvostruko napetu suglasju s gledalištem, u kojem s jedne strane raste zanimanje za dramske osobe i njihovu trenutnu sudbinu, a s druge ne prestaje suosjećanje s glumcima, koji se na velikoj zamalo praznoj pozornici pokraj otrcanih rekvizita doimlju ranjivi i sami bez potpore što bi im je dala provjerena književna riječ ili koreodramski pokret, izloženi opipljivoj nesigurnosti u ishod pustolovine u koju uvode i publiku. S dalekim podsjećanjem na Pirandella, ali ne i bez stanovite tematske srodnosti s tako reći poslijeobiteljskom dramom Skakavci na ovoj pozornici, čini se kao da glumci u predstavi traže likove, ali ne zato da bi se s njima mimoišli otvarajući ponor pitanja između života i fikcije, rutine i autentičnosti, nego da bi se uzajamno stopili u krhki trenutak neraskidiva jedinstva kojim pulsira život. Izrazom inercije, patnje, bezizlaza, ali i nadasve zagonetne topline koja sve privlači — u središtu predstave glumačka je kreacija Ksenije Marinković kao majke, susjede, prijateljice, uz koju izvrsna glumačka rješenja za položaj sina jedinca i osamljenoga susjeda nalaze Krešimir Mikić i Nikša Butijer, dok je Jadranki Đokić dopala za njezine mogućnosti odveć jednodimenzionalna, ilustrativna funkcija. Tako prolazi sezona 2005/6, obilježena nedvojbenim usponom Zagrebačkog kazališta mladih, ali i u javnosti sramotno prešućenim napuštanjem Teatra &TD, jedinoga hrvatskoga kandidata koji se rezultatima uvrstio u katalog ugledne međunarodne manifestacije Premio Europa. Ni jedno ni drugo, ni uspon ni pad, ne dolaze preko noći, nego su pripremani dulje vrijeme. Sljedeća bi sezona morala napokon pokazati kakvi nastavci u tom pogledu mogu uslijediti.

Marija Grgičević