Kvaliteta kao nadomjestak za tragediju

Kvaliteta kao nadomjestak za tragediju

Stemann i Hochmair onomu što se inače percipira kao nesretna ljubav zapravo dodaju pravu boju pomalo smiješna, ali zapravo tragična solipsizma i egoizma

Ponekad je festivalska dinamika takva da umjesto razglašenih i naglašenih produkcija u elitnim terminima najviše simpatija izazovu mali i nepretenciozni projekti koji se gotovo slučajno nađu u selektorskom obzoru. Na ovogodišnjem Eurokazu upravo se to dogodilo predstavi Werther!, ispod koje se potpisuje Gruppe Stemann-Burgtheater. Riječ je o uzgrednu i nekoliko godina staru projektu Nicolasa Stemanna, redateljske zvijezde koja je u međuvremenu odbacila onaj nastavak sintagme u usponu, i čija je produkcija Babilona Elfriede Jelinek otvorila ovogodišnji Festival novog kazališta. S obzirom da je Philipp Hochmair, jedini izvođač te inačice Werthera za 21. stoljeće, ujedno i u podjeli spomenute reprezentativne predstave, čini se da je monodrama u Zagreb došla kao slučajni dodatak, gotovo kao dar koji marketinški osviješteni prodavači ponude kao iluziju dobre volje. No, sve ono u čemu je Babilon preobilan, agresivan i zato pomalo i odbojan, iako jest riječ o političkom iskazu koji ima čak i više prava na scensko postojanje nego na realno ustoličenje na svjetonazorni pijedestal, Werther! obavlja drugim sredstvima, scenski naizgled jednako agresivno iako je točnije reći tek snažno, ali i suptilno kako u registru izvornika tako i u njegovoj istodobnoj ironizaciji. Nakon demonstracije produkcijske sile, od broja izvođača do panoptikuma multimedije na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta, monodramska obrada Goetheova klasika u takozvanoj Crnoj dvorani, a zapravo kafiću Teatra &TD, pokazatelj je da u kazalištu, kad je riječ o onoj umjetničkoj, sve tišoj kazališnoj frakciji, produkcijska moć uvijek mora pokleknuti pred snagom izvorne kreacije. Iako se kazališni tradicionalisti neće složiti s uporabom videokamere ili bacanjem raskupusanoga kupusa u publiku, riječ je zapravo o predstavi upravo za takve, jer počiva isključivo na onome što opisuje termin koji se posljednjim snagama odupire trivijalizaciji — glumačkoj igri. Monodramski je žanr i inače na glasu kao najteži, čak i kad nije riječ o stand-up-komediji, a kad je posrijedi klasik svojedobno specifične popularnosti i odjeka koji gotovo ne gubeći snagu traje do danas, još je veća opasnost od s jedne strane neprepoznatljive radikalizacije ili, s druge, pukoga lektirnog podilaženja. No, čak i s tako naglašenim pripovjedačem, koji nameće dnevnički ispovjedni ton, Stemannu i Hochmairu uspjelo je kanonizirane ljubavne jade pretvoriti u zrelo scensko tkivo, uvjerljivo i snažno, koje onomu što se inače percipira kao nesretna ljubav zapravo dodaje pravu boju pomalo smiješna, ali zapravo tragična solipsizma i egoizma. Tako Lotta nije kondenzirana slika savršenstva, niti je savršenstvo samo koje izbjegava bilo kakvu reprezentaciju, nego glava krpene lutke kao jasan znak fiksacije koja je izgubila svaku vezu s realnim prapočelom žudnje. Glumčevi izlasci i ulasci iz mjesta izvedbe, koji osim ilustracije radnje služe i metakazališnoj igri s publikom i titlovanim prijevodom, naglašavaju njegovu podvojenost u interpretaciji, podsmijeh s kojim igra unatoč činjenici da realno gledajući fizisom zaista daje sve od sebe. Upravo je igra s prijevodom, koju je Stemann upotrijebio i u Babilonu, ali s bitno drukčijom namjerom, ovoj izvedbi predstave dodala posebnu dimenziju, četvrti u nizu prijevoda nekad možda i zaista prave i tragične zaljubljenosti. Kad parodijskog 53. prosinca Hochmairov Werther odluči svemu stati na kraj, više mu zapravo nitko ne vjeruje, jer je melankolična tragičara zamijenio, zapravo zasjenio izvođač. Umjesto sa suzom nad tragedijom, kraj predstave čeka se u povišenu tonu nagrade glumcu koji je nadigrao ulogu.

Igor Ružić