Izgubljeni svjetionik

Izgubljeni svjetionik

Dani satire, ovakvi kakvi jesu, prerastaju — polako, ali sigurno u Dane komedije, ništa loše u tome (publika je, kao i uvijek kad je Kerempuh u pitanju, prilično zainteresirana), no nameće se drugi problem: naime, ili festival ili satiru treba redefinirati

Moguće je da ništa nije teže nego pisati o satiri: vrednovati je, i ocjenjivati njezinu pertinentnost, uvjerljivost i domete. A kad je još sva domaća (i dio strane, s područja bivše SFRJ) na okupu — mislim da je moguća tek generalizacija.

Dani satire, jedini hrvatski festival tematski posvećen tom (rijetkom, i rijetko uspješnom) žanru, upravo je predstavio jubilarno, trideseto izdanje. Pod geslom humorna strana ozbiljnog njegov je program sastavio izbornik, kazališni kritičar Hrvoje Ivanković. Tom se izboru (barem kad je Hrvatska u pitanju, jer inozemnu situaciju ne poznajemo dovoljno), malošto može predbaciti: čime je raspolagao, izbornik je festivalskom gledateljstvu i predočio. Nije ustrajavao na domaćem tekstu — jer bi se takvim ustrajavanjem pokazala sva njegova oskudnost i neadekvatnost, ali je zato u program uvrstio neke tekstove koji stoje na samu rubu ekstenzivne definicije satire kao žanra i fenomena.

Zato se očiglednom, više no ikad, pokazala paradoksalna situacija: sadašnjost, koju toliko muče tranzicija i rasap svih moralnih vrijednosti, neizgledna budućnost, u kojoj premnogi jedinu sigurnost (izvjesnost, ili čvrsto uporište), vide u novcu, ili uopće, u gomilanju materijalnih bogatstava, pri čemu sve što s time ne korespondira pada u drugi plan, ili jednostavno bude zabačeno (elementarna humanost, solidarnost, primjerice) — do sada nije pronašla dramatičara ni u jednom žanru, pa ni u satiričnom. Satiričnu marginu dotaknulo je nekoliko autora: Mate Matišić (Sinovi umiru prvi, GDK Gavella, Zagreb), koji (čini se) namjerice izabire rubni segment današnjice, kako bi do krajnosti (ili, možda, pretjeranosti) mogao razviti sklonost (tragi)groteski, Miro Gavran (u ozbiljnim djelima najbliže kritičkom tretmanu današnjega doba), koji u pseudoprovokativnim Hercegovcima za volanom (GD Histrion, Zagreb) tek poslovičnom lakoćom vodviljski tretira jednu dosjetku, zasnovanu na danas raširenoj predrasudi, te Svjetlan Lacko Vidulić i Rene Medvešek, koji se u Vratima do... (ZKM, Zagreb), predstavi prepoznatljiva medvešekovskoga stila (i zato neodrediva žanra) bave groteskno–farsičnom interpretacijom čina koji (po sebi) pripada u crnu kroniku, ali koji je zapravo samo povod još jednoj raspojasanoj scenskoj eskapadi, u kojoj se može uživati, ali u kojoj je zaludno tražiti čvrstu logiku angažirane satire.

Potom slijede komadi u kojima je angažiranost (i) previše (J. Baron: U posjetu kod g. Greena, Planet Art, Zagreb), iako humanost i umješnost tom radu ne možemo poreći — način iskazivanja (za nešto što se svodi pod satiru) ipak je odveć izravan, što donekle vrijedi i za (inače dobar) Berkoffljev Kvetch (Kazalište Virovitica i GDK Gavella, Zagreb), u kojem se ukazuje na fenomen koji je davno zahvatio zapadno potrošačko društvo — na otuđenje — o kojem su za to vrijeme u nas jalovo teoretizirali, i koji, in ultima linea, doista vodi do toga da se jedno govori, drugo radi, a treće (duboko u sebi) misli. Kvetch, možda, demaskira strah, ali ne kazuje (danas i ovdje) ništa novo, a pogotovo ne ukazuje na put izlaska iz labirinta odnosa, u kojemu je bitna samo neposredna i trenutna, mjerljiva, korist. Možemo samo žaliti što su i u nas, u (povijesno gledano, kratku) međuvremenu, ljudi postali takvi, ili još gori. Hoće li ih smijeh osloboditi? Pa, Berkoff ipak nije Molieare.

Subverzivno angažiranom prije 35 godina neki su ortodoksni pristalice tadašnjeg režima ocjenjivali i, danas klasičnu, Brešanovu Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja (HKD, Rijeka): od svega danas preostaje njezina neprolazna umjetnička vrijednost univerzalne metafore, te se eventualna satiričnost djela može ocjenjivati samo u tim okvirima (kako je to opravdano smatrao i redatelj Lary Zappia), ustrajavajući na originalu, a ne na retuširanju te groteske. Vremena dolaze i prolaze; ljudski se karakteri (bitno) ne mijenjaju. Socijalizam ili kapitalizam, glupost, pohlepa i beskrupuloznost uvijek pronalaze svoj put, i uvijek su vrijedne satiričnog šibanja. Usput, treba zapaziti da Brešanovo remek–djelo, u današnjoj konkurenciji, strši kao svjetionik — prema kojemu se, nažalost, nitko ne orijentira.

Jedna od dviju najnagrađivanijih predstava (prva je već spomenuta Vrata do...), Fragile! Tene Štivičić (Slovensko mladinsko gledališče, Ljubljana) sadrži, nedvojbeno, angažman u pravoj mjeri, ali satiričnosti u njoj ima tek toliko koliko je ima i u bezbrojnim dobro napisanim komadima, što će reći — ona nije njezina odredbena, pa ni bitna komponenta. Kao što smo već prije (pišući o Marulićevim danima) konstatirali, režija Matjaža Pograjca kongenijalno se spojila s upravo sjajnim tekstom mlade hrvatske autorice, pridavši mu kazališnu dimenziju više. Okupljalište balkanskih emigranata u megalopolisu, Londonu, glasoviti Michi’s Bar: njihove sudbine, životne priče, onako kako su predočene, u kolopletu smiješnog, tužnog, tragičnog i jednostavno životnog, teže istinitosti i ganutljivosti kakve, ne iskazuje nijedan drugi komad u konkurenciji. Nema patetike, nema teza, ni (visoke) politike (ali ni prizemne komike): preostaju samo ljudi — kako je to formulirao (davni, ali nezaboravljeni) egzistencijalizam — bačeni u svijet, ili život, što je isto. Ako se sa svime i ne slažemo, ipak osjećamo razumijevanje i sućut. Kad kreira takve likove, i takvu priču, to je za dramatičara najviše postignuće.

U ovom komentaru 30. dana satire, ne možemo spomenuti sve izvedene predstave (ostavljamo po strani, primjerice, većinu gostovanja, te ludistički Exitov SHAKEspeare na Exit Matka Raguža, ili Ayckbourneove Zabune u izvedbi domaćina, SK Kerempuha, djelo vrlo općenite satiričnosti, s posebnim osvrtom na Englesku u doba tečerizma, iako inače odlično konstruirano), kako bismo što prije, ne gnjaveći više, došli do zaključka — koji se također, u različitim varijacijama, ponavlja iz godine u godinu. Dani satire, ovakvi kakvi jesu, prerastaju — polako, ali sigurno u Dane komedije, ništa loše u tome (publika je, kao i uvijek kad je Kerempuh u pitanju, prilično zainteresirana), no nameće se drugi problem: naime, ili festival ili satiru treba redefinirati. I još, možda, razmisliti o terminu održavanja: možda bi druga polovica rujna ili sam početak listopada (kad se, načelno, ništa ne događa: tek, u novije doba, Festival svjetskog kazališta) bili povoljniji za tematsku retrospektivu prošloga od sama užarena i prenatrpana kraja aktualne sezone.

A što se satire danas tiče, satiričari (koji bi, uz tu vokaciju, trebali biti i dobri komediografi), doista bi imali o čemu pisati: no, i njih je pojela logika manjeg otpora, komercijalizam, te, možda, stvarna neuronjenost u društvo koje se naprosto guši u vlastitim proturječnostima. S njima se, priznajem, (vrlo) teško uhvatiti ukoštac: lakše je baviti se općeljudskim slabostima, kreirati situacijsku komiku, ili se pak energično dohvatiti — marginalija.

Boris B. Hrovat