IZA PRIVIDA

IZA PRIVIDA

Struktura Truffautova majstorski oblikovana magistralna djela temelji se na začudnoj igri privida i zbilje

Film Posljednji metro iz 1980. najdulje je (a možda i najčudesnije) ostvarenje jednog od prvaka francuskoga novog vala — Françoisa Truffauta. Autor je u 128 minuta, koliko mu film traje, morao pohraniti štošta; primjerice, u malom teatru, kojemu je dao ime Montmartre, našao je prikladni filmsko–scenski prostor s vlasnicom Marion Steiner (veličanstvena Catherine Deneuve), koja će se, u represivnim okolnostima okupirana Pariza, truditi sačuvati autonomnost svoga teatra i održati kontinuitet proizvodnje predstava; njezina je supruga, kazališnog redatelja židovskih korijena Lucasa Steinera (Heinz Bennent), koji je, tobože, zbog svojih nepoćudnih gena, već pobjegao iz Francuske, autor zapravo izvolio gurnuti u skrovit dio podruma kako bi ga poštedio deportacije bez povratka; naposljetku, zajedno s koscenaristima (Suzanne Schifmann, Jean–Claude Grumberg), ubacio je u radnju mladoga, darovitog i priznatog glumačkog prvaka Bernarda Grangera (Gerard Depardieu) — inače tajnoga pripadnika francuskoga Pokreta otpora. Tako postavljenu protagonističkom tercetu suprotstavio je Nijemcima privržena kazališnog kritičara, fanatična antisemita Daxiata (Jean–Louis Richard). Struktura Truffautova majstorski oblikovana magistralna djela temelji se na začudnoj igri privida i zbilje. Iza vješto stvorena privida kazališta koje se, usred nemilosrdna rata, bavi proizvodnjom teatarskih ezoterija (s težištem na intimističkim varijacijama ljubavi), krije se zagušljiva stvarnost ponižena umjetnika — uznika, koji će — ne mogavši napustiti odveć strogo kontroliran francuski teritorij — morati dragovoljno trpjeti život u potpunoj izolaciji — da bi se, uskoro, i taj status pokazao tek opsjenom: njegova će mu supruga Marion — uspjevši uspostaviti akustičku vezu između skrovišta gdje boravi i pozornice gdje se uvježbava nova predstava — omogućiti da aktivno prati pokuse i da, zapravo, sam režira melodramatski komad. Dakako, tu će dvostruku igru lako prozreti kritičar Daxiat, koji će, bez obzira što je pariška publika oduševljeno primila komad, u svojoj kritici denuncijantski kolerično upozoriti da je u predstavi ostao na životu prepoznatljiv odiozni duh bjegunčev i da tomu treba svim raspoloživim sredstvima stati na kraj; da sve ne bi ostalo tek na pisanoj riječi nemoralna kritičara, dva će francuska agenta, sigurnosti radi, (ovlašno) pretražiti podzemne prostore začudna Talijina hrama Steinerovih. U gradu koji vrvi od svakovrsnih privida (njemački časnici u slobodnim trenucima na kultnim pariškim lokacijama izigravaju mirnodopske slikare), kazalište Montmartre, hotimice ili ne, iza privida ansambla posve predana pripremi predstave, zapravo dugo skriva realnost tihe nazočnosti one primarne sile u čovjeka koja se rađa sama od sebe (kadšto neukrotivo silovito) i koja ne bira trenutak kada će pokazati svoje umilno ili jarosno lice; dakako, riječ je o antipodu mržnji — o ljubavi. Bit će da je i skroviti tvorac predstave Lucas, upravljajući s distance dijaloškim dionicama što ih na sceni vode Marion (nekoć popularna filmska glumica) i mladi Bernard, svojim istančanim sluhom u ženinu glasu uhvatio određene vibracije protkane osjećajnim višcima što su se — namjerno ili ne — blago oteli umjetničkim normativima teatarske iluzije. No, u sudbonosnu vremenu kada kontemplacijsko mora prepustiti mjesto akcijskom, i protagonisti kazališne predstave, Marion i Bernard — iznenada uhvaćeni u osjećajnu zamku — moraju odgoditi svoju ljubav, jer u srcu čestita mlada glumca već gromko odjekuju patriotski pokliči Pokreta otpora... Truffautova nepopustljivo uporna igra s prividima i rušenjima opsjena ne bi bila to što jest — dojmljiv uvid u ljudsku narav, koja, premda hirovita ipak ne griješi u temeljnim težnjama — kad se, u epilogu Posljednjeg metroa, ne bi još jednom divno našalila s našom spremnošću da s mnogo neupitne vjere uvijek iznova prihvaćamo ono što nam autor (demiurških potencijala) nudi s ekrana. Truffaut velikom elipsom preskače ne samo kasnije događaje u malom pariškom teatru Montmartre nego i veliki rat u cjelini u kojemu su nestali milijuni ljudi, a sve to kako bi nas još jače zgromio bolničkom scenom u kojoj invalidni Bernard prikovan za kolica rezignirano i gorko raskida odnos s očajnom Marion. No, tu će dojmljivu scenu odmah narušiti aplauz pristigao iz gledališta, što će zatečenu publiku u kino–dvorani iz filmskog uznesenja, trenutno prizemljiti na opipljivost kazališnih dasaka; Bernardu i Marion, koji se u širem planu (sada kao glumci u kazališnoj predstavi) klanjaju oduševljenoj publici, priključuje se i redatelj Lucas što je, u oslobođenoj Francuskoj, potpisao prvu predstavu, očigledno izravno nadahnutu nekim momentima iz njihova zajedničkog života za okupacije. Dok se Marion, držeći svoja dva mušketira za ruke, klanja publici, mi vrlo dobro znamo da je takav raspored snaga svojedobno pomogao da jedan čovjek u nevremenu ostane na životu, ali da i duh teatra ne poklekne pred silom. Znači li to da su time igre privida i zbilje završene? Ne bi se reklo!

Petar Krelja