Hladan tuš u vruće dane

Hladan tuš u vruće dane

Alen Bović, Metastaze, Konzor, Zagreb, 2006.

I kažem ja tako telefonski Emiru Imamoviću Pirketu, e, baš je izašla jedna knjiga, ono, priča o huliganima, ali napisao ju je jedan od njih, rubni, kolko čujem, znaš, ono, vredno samo po sebi, nitko od njih ne piše, mogu ti je poslati, a on će, ma da, daj bolan, to je kao da si našao nešto na zidu spilje.

No, knjiga Metastaze koju je napisao Nepoznat Netko, ovom prilikom nazvan Alen Bović, nije važna samo zbog insajderskog uvida u dominantno analfabetsku grupaciju, važna je jer je, naprosto, to vrlo, vrlo dobra knjiga, ne bez slabosti, ali kojoj vrline debelo pretežu. A kada smo kod vrlina, spomenimo i odličnu opremu knjige, prije svega fotke dečki iz kvarta Kristijana Topolovca ubačene između poglavlja. U situaciji kada se autor već odlučio za nevidljivost, i primaknuo virtualnosti, tim se fotoalbumom, koji će kao samostalna izložba obilaziti galerije i promovirati knjigu (tako mi reče izdavač) nadomješta i nadograđuje manjak autora kao materijala za medije i knjigu pomiče prema neorealizmu. Ili soc–realizmu? Jer tu se uglavnom piše o socu društva i ovaj je roman, ponajprije, socijalan roman. Čak soc–soc–roman?

Ne baš sretno, previše akademsko–medicinski naslovljen, roman Metastaze ispripovijedan je iz očišta četiri zagrebačka dečka iz kvarta, koje bismo mogli strpati i u huligane, navijače, neke od njih i u skinse: inteligentnijeg i pripovjedački najzahvalnijeg i najrazvijenijeg Filipa, narkomana Mrtvog, alkoholičara Kiza i patološkog nasilnika Krpe. Filip, kao najrazvijeniji pa po tome i najbrbljaviji i najsenzibilniji pripovjedač, i Krpa, kao ekstremni pa najintrigantniji i najšokantniji pripovjedač, opravdano su dobili najviše poglavlja, a alkos Kizo, cirotična mozga i mucava izraza, tek jedno. Likovi su karakterno jasno diferencirani, svi govore vrlo, vrlo sličan, plemensko–kvartovski sleng, osim štokavca Mrtvog, koji je friški u Zagrebu. Pripovijedanje im se razlikuje ovisno o karakteru, od rudimentarna i jednostavna, ali zato ne manje potresna Kizova, do poluintelektualna, ali neprilagođena Filipa, i bijesna i fragmentarnijeg Krpina.

Roman je finaliziran poglavljima Jeka slijeva i Jeka zdesna, koja nisu ispripovijedana iz njihovih očišta. Pretposljednje poglavlje, Jeka slijeva, portretira treću generaciju, umirovljena vojna lica i njihovo pijančevanje, groteskno, što bi kao priča bilo sočno štivo, ali u okviru romana tematsko–stilskom udaljenošću više funkcionira kao dragi kamen u bubregu.

U Metastazama dečki iz kvarta prakticiraju svoju svakodnevicu. Na repertoaru je politoksikomanija, kriminal i nasilje, eskapizam i autodestrukcija: socijalni PTSP. Bović je duhovit pripovjedač, odličnih i kondenziranih napomena i poredbi, ironijom često odmaknut od socijalnog darvinizma na asfaltu koji predstavlja.

Socijalnim statusom naši su pripovjedači uglavnom deprivirani, pripadnici nižeg i tu–i–tamo srednjeg sloja, radikalni antimalograđani, neosviješteni nihilisti, frustrirani svim i svačim, objektivnim i subjektivnim kaosom u kojemu žive, apsolutno neinstitucionalizirani na bilo koji način. Njihova je mržnja širokoga spektra i, realno, razorna, kako po njih tako i po okoliš. Mrze se tu uspješni, žene, jasno — Srbi i Slovenci, komunisti, hadezeovci... popis nastavite po svojoj volji. U mržnji i nasilju prednjači Krpa, patološki slučaj, dok najrazvijeniji lik Filip pokazuje prije radikalni skepticizam nego nihilizam. Kako je mržnja komunikacijski kanal, marširanjem po njezinim stazama slaže se svijet Metastaza. No, da taj marš ne bi djelovao usiljeno ili forsirano, Bović je roman opremio jakim snagama humora vs. društvenih tumora o kojima piše. Osim humora i ironije kojim uspostavlja odmak od događaja i likova u koje je, izborom pripovjednih ja–perspektiva, uronjen — spram tzv. objektivnog, uspjela mu je i većina poniranja u oniričke slojeve likova. Filipovi su snovi neki od najboljih snova ispisanih u našoj književnosti.

Upućenijem je čitatelju već do sada postalo jasno da se Bović oslonio o crnohumorno–uličnu šprancu Welshova Trainspottinga, kako po podjeli likova (Filip — Rent, Krpa — Begbie), tako i po nizu sličnih epizoda koje se javljaju u obama romanima: šverc heroina (kod Bovića iz Bosne u Hrvatsku), komične neprilike Filipa / Renta s roditeljima njegove trenutno voljene...

Welshov je roman kao svojevrstan promotivni slogan rabio rečenicu »Heroin je bolji od seksa« (ako dobro pamtim), dok Bović na nekoliko mjesta piše da se »heroin koristi kao zamjena za ljubav«. Tom rečenicom, koja se nameće kao vodeća, premda neizravno, bez težnje da dijagnosticira ili propisuje recepturu, na razini sugestije, Bović zastupa, zapravo, dosta opću tezu, neosporivu i nedokazivu unutar svijeta romana. Nedostatak ljubavi i socijalni PTSP nameću se kao primarni rak, a metastaze samo kolaju krvotokom.

Metastaze su hladan tuš u ove vruće dane, knjiga koja bi se mogla lako trainspotirati, pardon, transponirati na daske, premda je nastala na asfaltu, koji joj je i dao životnost i autentičnost, bez obzira na vješto oslanjanje o visok uzor vrsne niskomimetske literature Irvinea Welsha.

Kruno Lokotar