Frane iz Vrane

Frane iz Vrane

Hanno Walter Kruft, Franjo Vranjanin / Francesco Laurana: ranorenesansni kipar, prev. Alma Kalinski, Difo d.o.o. & Laurana d.o.o., Zagreb, 2006.

Konačno smo dočekali hrvatsko izdanje knjige Hanna Waltera Krufta o Francescu Laurani — ranorenesansnom kiparu rođenu oko 1420–1430. u Vrani pokraj Zadra, kojega mi, nimalo u duhu podneblja iz kojeg potječe, zovemo Franjo Vranjanin. Frane iz Vrane svjetski je poznat kao autor tajanstvenih ženskih poprsja reducirane kiparske forme. Začudnu energiju tih blago deaksiranih glava uokvirenih neobičnim vlasuljama i pokrivalima za glavu, uzanih očiju i spuštena, udaljena pogleda prepoznaju i publika i struka neovisno o mijenama ukusa. Prijevod Kruftova Laurane nasljednik je prijevoda Julija Klovića Marije Cionini Visani (1977, NZMH). Očekujemo da hrvatski prijevodi ostalih monografija o Schiavonima, što su ih u posljednjih dvadesetak godina napisali inozemni stručnjaci, izlaze u pravilnijem ritmu. S knjigama poput ove Schiavoni imaju šansu u našoj kulturi zaživjeti u pravom svjetlu — svjetlu znanstvene rekonstrukcije i interpretacije njihova života i rada. Bez takvih knjiga, bojimo se, Schiavoni uglavnom ostaju naslovnici ulica, škola, ponosne biste preporoditeljskih razdoblja, imena uklesana kapitalom na friz Strossmayerove akademije. S razine semantički relativno praznih imena i simbola, s kojima se onda može činiti sve i svašta, od dokaza o talijanstvu naše obale do dokaza da smo uvijek bili Europa, uzdižemo se na razinu sadržaja i spoznaje.

Hanno Walter Kruft (Düsseldorf, 1938 – Rim, 1993) stekao je širu međunarodnu slavu i ugled monumentalnom knjigom Povijest teorije arhitekture: od antike do danas (München, 1985), koja je sveučilišni udžbenik diljem svijeta. Za naš je prikaz važan početak Kruftove karijere, razdoblje u kojem se bavio južnotalijanskim kiparstvom kvatročenta. Uz mnoštvo znanstvenih radova to razdoblje rezultiralo je knjigom o slavoluku Alfonsa Aragonskoga u Napulju (Tübingen, 1975).

Kruft se ranih 1970–ih bavi raščišćavanjem atributivnih problema na Alfonsovu slavoluku. Gradnju slavoluka, umetnuta među dvije kule napuljskoga Castel Nuova, vodio je Pietro da Milano, dok je voditelj gradnje kula bio Onofrio della Cava. Obojica su prethodna dva desetljeća bili uposlenici Dubrovačke Republike. Kralj Alfonso pisao je 1452. dubrovačkom senatu da mu ustupi upravo tu dvojicu majstora, kako bi vodili gradnju reprezentativnog i jedinstvenog zdanja kojim želi obilježiti pobjednički ulazak u Napulj 1443. Među suradnicima Pietra da Milana prvi se put spominje i majstor Frane iz Zadra.

Bez obzira na druge smjerove kojima je krenula Kruftova karijera, fascinacija Lauranom ostala je trajna. Može se reći da je Kruft bio idealan povijesnoumjetnički medij za hvatanje ukoštac sa zagonetnim renesansnim kiparom kojega su potpuno prešutjeli Vasari i sljedeća stoljeća. S jedne strane bio je kulturološki baštinik transalpinske tradicije fin de siea cle, koja je ne samo otkrila autora zagonetnih renesansnih ženskih poprsja, ne samo u njima vidjela nešto od duha Salome, nego ih kao znak, citat, parafrazu, dijalog ugradila u tkivo svoje vizualne kulture — od odljeva namijenjenih unutrašnjem uređenju doma do crteža Cézannea ili Khnopffa. Toj transalpinskoj tradiciji pripadaju i povjesničari umjetnosti koji su dali najvažnije prinose o Laurani prije Krufta. S druge strane, Kruft se kao mlad stručnjak kalio na južnotalijanskom koine, koji odudara od dominantno firentinske, ali i od drugih centralističkih povijesti stila.

U knjizi o Laurani autor izabire metodološki najteži put — isprepleće nekoliko linija pripovijedanja, zapravo različite diskurse: biografiju, oštrooku analizu skulpture, opreznu ikonografsku analizu, razglaba o atributivnim problemima i udjelima radionica kao u kakvu znastvenom radu u periodici, analizira narudžbu i namjenu (kao katalizatore stila), upleće povijest recepcije, a dva su mu poglavlja poput ekskursa — tipološka, za razliku od ostalih, koja su kronološko–geografska.

Mogli bismo reći da Kruft knjigu neočekivano otvara poglavljem Počeci u Dalmaciji. Uglavnom nismo navikli da Schiavonima možemo naći korijenje u domovini, jer se oni mahom javljaju kao već formirani umjetnici u nekom od talijanskih središta. Hrvatska povijest umjetnosti (kao i ostale povijesti umjetnosti) izravno ili neizravno cijepljena i nacionalno–zavičajnim osjećajima/ideologijama, nije nikada ustrajavala na traženju Lauraninih domaćih početaka. Kako sada prihvatiti teze hladnokrvna Nijemca, koji početke najvažnijega nefirentinskog kipara 15. stoljeća nalazi na našoj obali Jadrana? Kruftu treba uvodno otvaranje njegove znanstvene naracije, i on ga logikom znanstvene hipoteze doista i nalazi. Ako se Laurana prvi put dokumentirano spominje kao majstor u radionici Pietra da Milana u Napulju, te ako znamo da mu je i kasniji život vezan uz istoga majstora, Kruft opravdano postavlja pitanje: nisu li se mogli naći u Dubrovniku? Nije li vjerojatno da se mladi daroviti Vranjanin spustio do velikog istočnojadranskog središta gdje su bile u jeku opsežne i zahtjevne komunalne gradnje (velika i mala česma, Knežev dvor). Doista, među dokumentiranim dubrovačkim radovima Pietra da Milana Kruft prepoznaje dionice koje odaju drukčiji stil. Na to ga je naveo rad Vladimira Gvozdanovića (Gossa) objavljen u Italiji 1975. godine. No, Kruft kritički razmatra Gossovu studiju — od niza upitnih atribucija slaže se samo s jednom, onom reljefa nagoga putta vodonoše na čeonoj strani male česme. Njemački povjesničar umjetnosti, međutim, među te hipotetske radove pridodaje još dva: lik Eskulapa na kapitelu Kneževa dvora, te još jednog putta vodonošu s male česme. Valja spomenuti da je već 1937. H. W. Valentiner iznio tezu o Lauraninim dubrovačkim počecima kod Pietra da Milana. Hrvatska povijest umjetnosti pokazala je u slučaju Lauraninih početaka u Dalmaciji isključivo pozitivističko lice (Cvito Fisković). Sve se svodi na činjenicu da se njegovo ime ne spominje u dokumentima. Igor Fisković danas ipak prihvaća pretpostavku »da ga je Milanac povukao iz Dubrovnika kao već iskušana suradnika«, premda se, kao i Renata Novak Klemenčič, ne slaže s Kruftovim hipotetskim atribucijama dubrovačkih djela Laurani. Kruft također prihvaća Gossovu tezu o mogućim prvim koracima Francesca Laurane u Zadru (prije hipotetskoga dolaska u Dubrovnik), i to u zlatarskoj radionici, po kojima je taj grad bio čuven. S obzirom na to da Laurana tijekom boravka na Anžuvinskom dvoru u Avignonu izrađuje samo i jedino medalje, Kruft smatra da je osnove toga zanata mogao steći u rodnome kraju.

Prihvatili mi ili ne tezu o Lauraninim dubrovačkim počecima, ostaje sjajno poglavlje u kojemu su humanistički Dubrovnik, Onofrio i Pietro, stavljeni u širi okvir, u cjelinu, u odnos — u kakvima ih mi uglavnom ne gledamo.

Izdavački pothvat zagrebačkih nakladnika Difo i Laurana doista je hvalevrijedan. Možemo čak zaključiti da zagrebačko izdanje ima određenih vrlina u odnosu na minhenski editio princeps — bilješke se ne nalaze na kraju knjige, nego prate tekst, a isto je i s reprodukcijama (u minhenskom izdanju polovica reprodukcija nalazi se na kraju knjige). No, nejasno nam je zašto u zagrebačkom izdanju nije pretiskana bibliografija iz minhenskog izdanja 1995. godine. Također, zapažamo da je tekst zahtijevao još jedno korektorsko čitanje.

Hrvatsko izdanje Kruftova Laurane zaključeno je izvrsnim pogovorom Ivane Prijatelj Pavičić — dragocjenom bibliografskom studijom o recepciji Laurane od Kukuljevića i A. Dudana do znanstvenih prinosa u nas i u svijetu koji su uslijedili nakon izlaska Kruftove knjige.

Daniel Premerl