Fotokoreografija po križnom putu

Fotokoreografija po križnom putu

Teško mi je navoditi razlike između plesnog i kazališnog izraza, jer je žanr kazališta kojim se ja bavim simbioza plesnog i kazališnog. Kada radim na vlastitim projektima u ulozi koreografa, polazim od malih koncepcija, ideja, i ne marim o žanru. Ne zanima me postotak kazališnog u plesnom ili obrnuto

Program 7. festivala plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat započinje 21. srpnja izložbom fotografija Heinza Petera Knesa i Matije Ferlina Lucky is the Lion that the Human will eat. To je bio povod i već neko vrijeme iščekivana prigoda za razgovor s mladim umjetnikom iz Svetvinčenta koji je započeo svoju plesnu edukaciju 1989. u Puli u plesnom studiju Zaro pod vodstvom Slavice Šenk da bi dobar dio srednjoškolskih dana proveo u Istarskom narodnom kazalištu. Bio je član dramskog studija i one silno darovite skupine sjajnih, otvorenih i željnih znanja mladih ljudi koji su se devedesetih godina (prošlog stoljeća!) okupili oko Roberta Raponje i INK–a te vrsnih svjetskih umjetnika i pedagoga koji su vodili radionice i stvarali produkcije u okviru Međunarodnoga kazališnog festivala mladih (MKFM–a). Samo da podsjetim da su u tom prvom pulskom naraštaju bili i Helena Minić, Romina Vitasović, Jadranka Đokić, Diana Vidušin, Nina Kaić, Borko Perić.

Kratko sjećanje na te dane?

— Trenuci provedeni na MKFM–u ostat će zasigurno urezani u moje sjećanje. Što zbog otkrivanja talenta i nevjerojatne žudnje za znanjem, što zbog stvaranja životnih prijateljstva. Nevjerojatno dobra koncepcija, intenzivan rad, otvorenost i kvalitetni profesori omogućili su nam da dostignemo one profesije koje smo oduvijek željeli.

I dok je većina krenula na glumačke akademije ti si se upisao na Hochschule für Musik und Darstellende Kunst u Frankfurtu da bi se nakon godinu dana prebacio na School for New Dance Development u Amsterdamu. Koja je razlika između plesnog i kazališnog izraza, zašto si se odlučio za ples?

— Jesam li? Teško mi je navoditi razlike između plesnog i kazališnog izraza, jer je žanr kazališta kojim se ja bavim simbioza plesnog i kazališnog. Kada radim na vlastitim projektima u ulozi koreografa, polazim od malih koncepcija, ideja, i ne marim o žanru. Ne zanima me postotak kazališnog u plesnom ili obrnuto. Pripremao sam se za glumačku akademiju kao i svi ostali od moje generacije, ali sam na nagovor Helge Musiala, tada predavača na MKFM–u, otišao na audiciju za plesnu školu u Frankfurt. Vrata su se otvorila, a i odlazak iz Hrvatske u to doba činio se idealnim izborom. Danas se ispostavilo da je uistinu i bilo tako.

Projekti tijekom studija? U kojem si smjeru krenuo?

— Afirmacija mog jezika započela je na školi u Amsterdamu. Široka paleta vrsnih predavača, zanimljive koncepcije predmeta, više od četrdeset seminara, teoretskih i praktičnih, te dvadeset premijera (što mojih radova, što sudjelovanja u radovima kolega) afirmirala je osobnu estetiku, izražaj, svojevrsno povjerenje u sebe i nezaobilaznu želju za istraživanjem i kreiranjem. Kada sam pristupio školi, nisam bio upućen da je to edukacijski program za koreografe, no ispostavilo se da je taj program bio nevjerojatno bogatstvo za edukaciju performera, na što sam se i usredotočio. Nisu me zanimale koreografije na brojanje, zanimalo me ponuditi koreografu jedinstven jezik za njegov proces stvaranja, i pridonijeti rezultatu, ne samo tjelesno, fizički, nego biti u mogućnosti postaviti koreografu nepoznanice i napraviti njegov put bogatijim. Imao sam sreću da naiđem na koreografe kao što su David Zambrano, Diego Gil, Ame Henderson, Keren Levi, Martin Butler, koji su me u tom načinu suradnje i poduprli.

Godine 2005. prošao si na audiciji kod Sashe Waltz. Na kojim si projektima radio, je li to ono što si želio?

— U ožujku 2005. od 1300 prijavljenih, nakon tri kruga audicija, odabrano je nas šestero, koji smo se pridružili kompaniji. Prvi dio procesa bio je istraživačkoga tipa u trajanju od šest tjedana, tu se počela nazirati prva početna građa i fizičke strukture, da bismo nastavili u kolovozu te premijerno pokazali Gezeiten u Berlinu početkom studenog. Gezeiten govori o preobrazbi skupine, prostora, pojedinaca tijekom katastrofe. Predstava lišena linearne dramaturgije, a opet aktualne tematike, čini predstavu oblikom fiktivnih, a opet nadahnutih istinom, vijesti iz svijeta. U predstavi važnu ulogu igra i tekst, koji se polako stvarao tijekom skupnih improvizacija, svaki performer govori tekst na svojem jeziku; zanimljivo je da predstava počinje hrvatskim... Od studenoga do danas imali smo više od pedeset izvedbi što u Njemačkoj što u ostalim zemljama Europe. Gezeiten je zbilja izazov u izvođačkom smislu, a imponira činjenica da je svaka predstava rasprodana. U međuvremenu snimio sam kratkometražni plesni film Historia redatelja Karstena Liskea u koprodukciji SW&G te se pridružio postavi predstave Don't we u koreografiji Luca Dunberrya, također u produkciji SW&G. Trenutno naime Sasha radi na velikim visokobudžetnim projektima, spektaklima, ali istovremeno producira male forme odnosno rad svojih plesača i suradnika. Po dolasku, na prvim probama, nisam bio kadar prikriti visoka iščekivanja. A bilo je dana nevjerojatne lakoće stvaranja, ali i onih kada bismo se međusobno tješili i nastojali lišiti frustracije. Raditi sa šesnaest ljudi u projektu uistinu nije lako, i divim se Sashi kako uspijeva održati koheziju, stabilnost i posvećenost svima nama. Jednu stvar koju zbilja želim pohvaliti u njezinu načinu rada jest sloboda koja je dopuštena izvođaču u procesu i tijekom izvođenja. Planiram ostati još jednu sezonu u Berlinu, no planovi mi često izmaknu, pa se prepuštam intuiciji i tajnovitim putovima Božjim.

Ples i drugi mediji? Bavljenje filmom, fotografijom…? Nešto o najavljenoj izložbi?

— Došao sam iz Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna, rastao sam uz braću koja su isto tako posvećena umjetnosti, bavio sam se glumom i pisanjem, fotografija je nezamjenjiv dio moje svakodnevice. Ali pokret, performans, rad s tijelom, jedini je medij u kojemu uspijevam spojiti svoje interese, i koji mi otvara vrata da istražujem, izvodim i dizajniram svoje ideje. Inače, trenutno sam u montaži kratkometražnoga filma Vuk, koji će biti premijerno prikazan na Platformi mladih koreografa u listopadu 2006… No da se vratim na izložbu u Svetvinčentu. Snježana Abramović pozvala me da se i ove godine predstavim svojim radom na 7. festivalu plesa i neverbalnog kazališta. Projekt Lucky is the Lion that the Human will eat je rezultat suradnje, dijaloga Heinz Peter Knesa i mene. Riječ je o izložbi, četrnaest fotografija, koje je fotografirao Knes, a ja osobno potpisujem koncept, koreografiju i izvedbu za te fotografije. Lucky is the Lion that the Human will eat izvorno dolazi od dizajnirana pokušaja interpretacije Tomina evanđelja u obliku četrnaest postaja križnoga puta, lišeno bilo kakve ilustrativnosti sama križnog puta. Oblik križnoga puta u projektu se rabi kao sredstvo za vrijeme ili kronologiju. Kao svjedok vlastite vjere, izložba ne zaobilazi pitanja i moguće odgovore o Božjoj ljubavi i samu činu prigrljenja križa koji nosimo u svakodnevnom životu. Projekt / izložba premijerno će biti prikazana u Svetvinčentu, a nakon toga trebali bismo je postaviti u Berlinu.

Razgovarala Maja Đurinović