FINE METAFORE STVARNOSTI

Izložba karikatura i promocija monografije Milovana Andre Kovačevića (Fedor Kritovac i Zoran Pavlović, Kokokarikature, POP&POP), Galerija ULUPUH, Zagreb, 21. lipnja – 1. srpnja 2006.

FINE METAFORE STVARNOSTI

Karikature nastaju kao komentar zbilje, nekih političkih i društvenih događaja ili pojava, a kako se povijest ionako stalno ponavlja, dok ljudske navade ostaju iste, užitak je pogledati crno-bijele i kolorirane karikature i stripove jednog od osnivača i najvažnijih predstavnika zagrebačke škole karikature

Nakon Samobora, radovi nedavno preminula Milovana Andre Kovačevića – Koka (17. veljače 1938 – 19. veljače 2005) ponovno se mogu razgledati u zagrebačkoj galeriji ULUPUH. Prilika je i da se još jednom predstavi monografija Kokokarikature (jedna od rijetkih na tom likovnom području), koju su priredili Fedor Kritovac i Zoran Pavlović u povodu posthumne retrospektivne izložbe u Samoborskom muzeju početkom godine. Karikature nastaju kao komentar zbilje, nekih političkih i društvenih događaja ili pojava, a kako se povijest ionako stalno ponavlja, dok ljudske navade ostaju iste, užitak je pogledati crno–bijele i kolorirane karikature i stripove jednog od osnivača i najvažnijih predstavnika zagrebačke škole karikature (uz njega, pripadnici te skupine autora bili su Zlatko Bastašić, Fedor Kritovac, Jakob Mirković, Ivan Pahernik, Zoran Pavlović, Ratko Petrić, Ivan Šarić i Ivan Vitez). Slikar i karikaturist Milovan Andro Kovačević imao je šire polje djelovanja, radio je na Televiziji Zagreb kao urednik, autor i redatelj raznih emisija, grafički oblikovatelj i voditelj programa, pisao je kolumne u časopisu »Naš Samobor«. Svakako će se ponajviše pamtiti po veliku opusu karikatura i stripova koje je objavljivao u mnogim domaćim listovima i časopisima (»Polet«, »Registrator«, »Paradoks«, »Kerempuh«, »Telegram«) te njemačkom »Pardonu«. Za izložbu su Fedor Kritovac i Zoran Pavlović odabrali pretežito neobjavljene radove. Tematika je raznovrsna, a konstanta je, da citiramo završetak jednoga njegova stripa–basne, pouka je jasna (u tom slučaju — svi su muškarci svinje!). Popraćen je čitav životni luk: autoportreti, samostalni, koji variraju od autokarikature koja ide dosta prema realnom prikazu, animaliziranja vlastitog lika (pas, jarac), do autoportreta aa la Louis XIV, ili fikcionalnih u stripu Inspektor Koko u Rijeci. Tu su zatim dječje doba (domišljato pretakanje jednog u dva broda u boci), tema on i ona (analize bračnog i predbračnog života, spomenuta strip–basna o nevoljama jedne lisice), vječni problem gužve (od prometnih do gužvanja Indijanaca i kauboja). Posebno su zanimljive povijesne ilustracije (duhovito prepričavanje detalja nedavno obnovljena Radovanova portala) te metafore (boca koja nije uzimala antibaby–pilule). Zamjetljiv je obješenjački smisao za humor, uostalom i cijeli jedan ciklus kroz koji se varira lajtmotiv omče naslovljen je Obješenjaci. Dista, jedna od zadanosti karikature kao likovnoga medija jest neposrednost i izravnost poruke, odnosno pouke (pogotovo u karikaturama bez riječi). Milan Kovačević je s izrazito sarkastičnom i crnohumorskom vizurom davao sažete komentare životnih situacija. I dok je za neke karikature, posebno političke, potrebno neko predznanje da bi ih se shvatilo i bolje valoriziralo, kokokarikature izravnošću i univerzalnošću mogu odgovarati današnjoj publici i svakako zaslužuju pozornost i obradu (kao, uostalom, i drugi opusi unutar hrvatske karikature).

Barbara Vujanović