Dvospolci

Dvospolci

Čudna je sina imao Hermes, taj svestrani starogrčki tip — glasnik bogova, izvršitelj Zeusove volje, pratilac duša umrlih u podzemni svijet, zaštitnik trgovaca (odmah do toga, razumije se, varalica i lopova), ali i pronalazača i putnika — koji je, uza sve to, izumio i pastirsku frulu, kresivo, brojeve, mjere i pismo. Iz združenja s Afroditom (u antičkom svijetu nisu baš moralizirali oko institucije braka), najljepšom božicom, ali nevjernom (brzo je znogirala Hefesta, hromoga sina Zeusa i Here) i nestalnom (kakva je i mogla biti kad je rođena iz morske pjene?!), rodio se sin koji je već svojim imenom zauvijek spojio svoje roditelje — Hermafrodit. Ni njega bogovi nisu mimoišli, nego su ga sjedinili s nimfom Salmakidom, pa je voljom tih istih bogova postao jedno biće, ujedinivši u sebi i muške i ženske osobine. Teško je reći je li mu to bila životna kazna ili nagrada. No svejedno. Pretvorio se u opću imenicu, hermafrodit, koju smo — opisujući njezin dvojni sadržaj — nazvali dvospolac, što je doslovna prevedenica (kalk) imenice biseksualac (bi– kao prvi dio riječi označuje dva).

Dvospolci su poznati u biologiji, gdje označuju organizam u kojem su spojene muške i ženske osobine (čovjek, životinja, biljka). Nigdje se, međutim, ne spominju dvospolci u lingvistici, a ima ih i ondje, npr. imenica glad ili bol. One mogu biti i muškoga i ženskoga roda i nisu jedini takvi primjeri.

Društvo danas prilično oštro postavlja granice među spolovima i razgraničuje ih, ne znajući da razdvaja ono što je već i imenom razdvojeno (lat. sexus i potječe od gl. secare, dijeliti, razdvajati), pa su društveno prihvatljiviji heteroseksualci (ljudi spolno upućeni na suprotan spol; grč. hetero– kao prvi dio riječi znači drugi, drukčiji, različit) nego homoseksualci (ljudi koji naginju osobama istoga spola, grč. homós, isti, jednak, sličan + lat. sexualis, spolni). I dok su u nekim vremenima homoseksualne osobe završavale zbog svoje spolne orijentacije u zatvoru, u neka druga, davnija, vremena njihova spolna orijentacija nije bila ni čudna ni zazorna, a još manje kažnjiva. Dapače, danas su pederasti, u prvotnom značenju muškarci skloni dječacima (grč. paiderastes, ljubavnik dječaka; pais, dijete, dječak + erastes, ljubavnik), upravo zbog maloljetničke dobi objekta svojih seksualnih želja, pod još jednim povećalom — kao pedofili. Razgovorni oblik peder najčešće ne znači homoseksualca sklonog dječacima nego općenito muškarcima. A može biti lišen i svake spolne želje — kad se izvikuje npr. na nogometnim utakmicama mlakonjama i nesposobnjacima, onim vječno umornim (a višestruko preplaćenim) papcima koji kao da prije istrčavanja na travnjak rade još barem 16 sati u rudniku. Naravno da najglasniji povici lete prema njihovu treneru i izborniku (u istoj osobi).

Dvospolne biljke i životinje zacijelo nemaju ništa protiv svoje biseksualnosti, nisu mi se žalile ni imenice, no ljudi često sa svojim spolom mogu imati vrlo ozbiljnih problema. Ima ih koji ili nisu načisto sami sa sobom što su, ili to znaju, no društvene ih norme i uzusi tjeraju da budu nešto drugo nego što jesu. Danas se sve može unovčiti, pa ima i onih koji postaju transvestiti (preodijevaju se u osobe drugoga spola, što uključuje i šminku, geste, ponašanje) za novac, no ima i onih koji tomu pribjegavaju zbog stanja svoje psihe (lat. trans, s jedne strane na drugu, onkraj, preko, za + vestire, obući, odijevati). Vanjska obilježja spola ne podudaraju se s vlastitom slikom (osjećajem) o sebi.

I u književnosti imamo nešto slično transvestiji, nešto što se izvrće u ono što prvotno nije. To je travestija, književno djelo kojim se ismijava drugo djelo ozbiljna sadržaja time što mu se mijenja izraz i tako ga se čini smiješnim, ako ne i besmislenim (parodija). Ni kapitalno djelo hrvatske književnosti Smrt Smail–age Čengića Ivana Mažuranića nije izbjeglo izvrtanje u Smrt babe Čengićkinje Ante Kovačića. Izrugivanju je prije kumovala politička pripadnost samoga autora, narodnjaka Ivana Mažuranića, nego njegovo djelo, no pravaš Ante Kovačić i inače je u svojim satiričnim pjesmama znao opatrnuti političare svoga vremena — mađarone, lažne rodoljube, prevrtljivce, političke kolebljivce, licemjere.

Kad smo već zakoračili u književnost — umjetnost riječi — evo barem jednoga jezičnog dvospolca, jer i on dijeli sudbinu svih diskriminiranih na rodnoj osnovi: neki mu odriču svojstva i muškoga i ženskoga roda, gurajući ga samo u jedan rod. To je imenica glad. Ne znam zašto joj je u Šonjinu rječniku (2000) oduzeta (i) muška komponenta, kao da je nema. Ondje, naime, glad figurira samo kao imenica ženskog roda, dok je u ostalim rječnicima (npr. Skok, Anić pa Hrvatski enciklopedijski rječnik) to imenica i ženskoga i muškoga roda. Skok u svojem etimološkom rječniku čak navodi pretežnu rasprostranjenost jednoga, odnosno drugoga, roda, pa je tako po njegovim zapisima muški rod (glad, glada) češći u Dubrovniku i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a ženski (glad, gladi) u Srbiji, BiH, Crnoj Gori i Boki. Nije mi jasno kako je glavni urednik J. Šonje, uz cijelu četu stručnih suradnica (slučajno među njima nema ni jednoga muškarca), mogao zanemariti krasan primjer imenice glad upravo u muškom rodu:

Gacko polje, lijepo ti si,

Kad u tebi glada ne(i)ma,

Ljuta glada i nevolje ljute!

(Ivan Mažuranić, Smrt Smail–age Čengića, početak Harača)

Da je, kako nas uči Šonjin rječnik, imenica glad samo ženskoga roda, trebalo je pisati »kad u tebi gladi nema, ljute gladi ...». No ne piše. I to ne zato što bi Mažuranić pogriješio. Propust ide na dušu sastavljačâ spomenutoga rječnika. Nije ni izdaleka jedini. Evo, godinama se u svim medijima piše i govori o ljudskim pravima, a od nekog vremena i o pravima homoseksualaca na legaliziranje istospolnih zajednica. Zanimljivo je, međutim, da pridjeva istospolni nema (dosad) ni u jednom rječniku hrvatskoga jezika, premda su ga pune novine, radio i televizija. Valjda zato što su život i stvarnost uvijek negdje drugdje.