BEZ ODJEKA

Post festum: Splitska suvremena umjetnost / NOVA GENERACIJA, Dom hrvatskih likovnih umjetnika, Zagreb, travanj-svibanj 2006.

BEZ ODJEKA

Ukoliko se htjela istaknuti relevantnost perifernih zona u odnosu na centralističku politiku, onda je trebalo posegnuti za metodom međusobno koordinirane komunikacije tih zona da bi se na koncu eventualno realizirao izložbeni projekt snažna i subverzivna statementa

Nije nam želja zauzimati jednoznačnu poziciju ni u pristupima interpretaciji djela likovne umjetnosti ni u pristupima jednom pregledu umjetničkih nastojanja recentnog vremena. No ovaj put ne možemo prešutjeti kako promatranje umjetničkih tendencija u lokalnom mjerilu ima sve predispozicije postati predmetom istinskoga zazora. Pa čak ako se takav pregled promatra iz rakursa likovne smotre kojoj je cilj pokazati ono najvrjednije što jedna sredina može ponuditi. Ipak, ne bi se smjela previdjeti opetovana nastojanja sličnih lokalnih okupljanja jer postaju simptom sve nekvalitetnijeg odnosa centra-matice, kako se često poima grad Zagreb, i ostalih regionalnih centara. Kontinuirani i češći rad na problematici suvremene produkcije te razmjena popratnih publikacija čini nam se prvim i sasvim dostatnim načinom razmjene informacija. Takav rad preduvjet je sljedećeg umreženja, koje ne bi trebalo biti lokalno određeno, nego bi na drukčijoj osnovi tematiziralo problematiku današnje umjetničke produkcije. Nikako ne sporimo o kvaliteti izložaka (barem ne one velike većine!), no uočavamo nepotpunost pisanoga pojašnjenja zbog čega se upravo tako izabralo, odnosno zašto se u tekst koji prati izložbu nisu uvrstila imena autora koji u posljednjih nekoliko godina sudjeluju na splitskoj sceni (bez obzira što ih na izložbi nema), a da ne govorimo o pojedinačnim imenima koja su zaobiđena prikontekstualizaciji situacije koja je prethodila nastanku nove generacije predstavljene ovim izložbenim happeningom. Ne možemo okvalificirati čitav projekt negativnim jer takav epitet zadržavamo kao ekskluzivan, za izložbene debakle poput onoga u Galeriji Klovićevi dvori, što okuplja suvremenu sakralnu umjetnost. Umreženje je u tom slučaju izvedeno no nevješto nakupljanje artefakata unutar izložbenoga prostora čini taj projekt jednim od najiritantnijih organiziranih u posljednje vrijeme. Nakon njezina predstavljanja splitskoj publici u ožujku ove godine u Galeriji umjetnina izložba je preseljena u izložbeni prostor Doma hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu. Ono što odmah valja istaknuti kao pozitivan pomak predstavljanja splitske scene uvođenje je i likovnih nastojanja apsolvenata Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, odnosno onih koji su nedavno diplomirali. To su poimence Vinko Barić, Sonja Gašperov i Ivan Svaguša, autori zastupljeni vrlo zanimljivim slikarskim radovima. U kompozicijama Vinka Barića izostala je reprezentativnost i ekskluzivnost kojima se obično predstavljaju remek-djela svjetske povijesti umjetnosti koja su slikaru poslužila kao poticajan početak. Nisu to puki citati, jer se umjetnik subverzivno odnosi naspram slikarskih tradicija — bilo u smislu uzusa izlaganja slikarskih kompozicija unutar galerije bilo u smislu ironiziranja i humoriziranja teme. Umjetnikovu slikarsku aktivnost moguće je u određenoj mjeri promatrati na liniji postmodernih koncepata slikarskoga ponašanja kakvih je bilo u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Znakovito je da je njemački slikar Jörg Immendorff zamjenjivao čovjeka životinjom na nekim od svojih monumentalnih platna ironizirajući tako ponašanje ljudskog kolektiva (All’s Well That Ends Well, 1983). Navedimo kako je Jörg Immendorff predstavljen kao jedan od rodonačelnika struja mogućih utjecaja na razvoj današnjeg slikarstva, i to na izložbenom projektu indikativna naslova Trijumf slikarstva (Saatchi Gallery, London, 2005/2006). Nadalje, zanimljiv je način na koji Sonja Gašperov vlastitu biografiju upleće u slikarska djela koristeći se pritom osobinama stripa. Fiktivne fizionomije predmetom su slikarstva Ivana Svaguše. Slikar fizionomijama lica svojih slikarskih djela daje svojevrstan legitimitet izlažući ih kao portrete na zidovima galerijske institucije. Kako u tekstu popratnoga kataloga točno ističe autor izložbe, Božo Majstorović, slikarstvo tih umjetnika bučno je i veselo te, ako ponekad i koketira s njom, nikada ne zapada u područje banalnosti. Rad Kristine Restović Vozanje ostaje na liniji propitivanja tradicionalnoga grafičkog medija, unutar kojega se autorica izdvaja kao jedna od važnijih predstavnica. Automobil Nissan Micra iz 1990. poslužio je umjetnici pri radu na matrici. Simulacijom stvarnoga traga automobilske gume na podu galerije umjetnica izvrće karakter izložbenog prostora, obično namijenjena šetačima. Vedran Perkov na izložbi je zastupljen vrlo intrigantnim radom naslovljenim Sklonište. Umjetnik se s jedne strane referira na kuriozitet utkan u povijest novoga prostora Galerije umjetnina (»Zgrada današnje Galerije umjetnina u jednom periodu bila je prihvatilište za djecu — činjenica da niti jedan od štićenika nije doživio 18 godina.«), dok s druge strane upućuje na konstrukte nastale iz temeljne čovjekove potrebe za zaštitom. Ta zaštita varira od jednokratnih kartonskih skloništa kakva na igralištima izrađuju djeca do pojave obiteljskih atomskih skloništa kakva se pojavljuju na tržištu. Boris Šitum kreira riječju. Riječ kocka doslovno prevodi u geometrijsko tijelo te takav volumen svojevrsna pleonastičnog karaktera namjenjuje postavu pred istoimenim klubom u Splitu. U radu Bez naziva (moć, transformacija) promjenom boje i uvođenje uzorka modulira značenje ponovljena (o)b(l)ika do konačnog rezultata — kič-objekta. Viktor Popović nastavlja preispitivati mogućnosti intervencija u prostor. Umjetnik se nastavlja koristiti neonom kao komponentom zastupljenom u njegovim nedavnim nastupima. Dok u prethodnim radovima neonom doživljavamo kao vanjski element kojim se određuje obris rada (u mjeri u kojoj uopće možemo govoriti o siluetiranju kada je riječ o instalaciji svjetlom!), u ovoj nenaslovljenoj instalaciji neonske su cijevi zakrivene aluminijskim profilima koji dijelom reduciraju širenje svjetlosti, odnosno drukčije definiraju prostor unutar kojeg se nalaze. Luka Barbić, radom Maxon Universal, izvrsno parodira ideju masovnoga proizvoda istovremeno simulirajući reklamne kampanje koje uvjeravaju u korisnost i nasušnost njegova posjedovanja. Višeslojnost izložbenih prostora, kako Galerije umjetnina u Splitu, tako i Doma hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu, Petar Grimani projicira na svoj rad Crna kutija. Djelo kao otvoreni sustav, ponovna uporaba fragmenata, termin nomada nešto je što treba imati pred očima pri interpretacijama iznimno zanimljive aktivnosti ovoga umjetnika. Loren Živković Kuljiš radovima kojima ponavlja naslov Prostor nadilaženja (1, 2) zaokuplja promatračevu pozornost pitanjima što je iščezlo, odnosno što je stvarno. Takva linija pristupa evidentira se i u prethodnim Lorenovim radovima, koju on sada pomiče na drugu razinu. Na neuobičajen način virimo u rad pokušavajući shvatiti stvarnosni element (ukoliko uopće termin stvarnog jest relevantan za promatranje djela likovne umjetnosti!). Prostor zasićen paničnom agresijom iskustvo je koje bilježimo sučeljavajući se s radom Illegal operation Tonija Meštrovića, nastalim montiranjem videomaterijala snimljena za vrijeme ilegalne operacije autorova zuba. Povijesne konotacije riječi revolucija, kojom se obično zazivaju promjene čiji su rezultati često neizvjesni, postaje temom rada Tanje Ravlić Čelić. Izložbom su zastupljeni i radovi Siniše Labrovića, Vanje Pagara, Marije Paparella Legentil, Sandre Sterle, Darija Šolmana. Kvaliteta velika dijela produkcije zastupljene na ovoj izložbi doista nije sporna. Međutim, nakon prvog zazora od sama naslova, koji sugerira lokalno određenje, sporan nam se učinio način na koji se kompilira kvalitetna produkcija i stavlja pod jedan nazivnik, bez ozbiljne tekstualne razrade. Kako bilo, ne možemo se oteti dojmu kako zasebni projekti predstavljanja regionalne likovne produkcije (Dubrovnik, Rijeka, Split) nisu pobudile veću reakciju matičnog središta. Ukoliko se htjela istaknuti relevantnost perifernih zona u odnosu na centralističku politiku, onda je trebalo posegnuti za metodom međusobno koordinirane komunikacije tih zona da bi se na koncu eventualno realizirao izložbeni projekt snažna i subverzivna statementa.

Dalibor Prančević