Bez mudrovanja

Bez mudrovanja

Serijal filmova X–Men doista je zahvalan za skladanje. No ipak ima nedostatak: budući da je izvorno riječ o stripu, što znači da se u film neizbježno uvlači element kiča, taj kič povlači tipičnosti holivudske filmske glazbe

Rađeni prema Marvelovu stripu, filmovi iz serijala X–Men imaju zanimljivu glazbenu prošlost. Prošli su kroz ruke triju skladatelja (Michael Kamen, John Ottman i, u posljednjem nastavku, John Powell), a ipak nisu izgubili na glazbenoj snazi. Doduše, svaki je skladatelj pristupao filmu na svoj način: pokojni Michael Kamen zamislio je akcijsku partituru kojom se više hvatala akcijska atmosfera, za razliku od Johna Ottmana, koji se koristio temama te je njima subjektivizirao priču. John Powell (Ledeno doba 2, Miss Congeniatlity 2, Roboti, Alfie) u trećem je nastavku X–Men: Posljednja fronta povezao nastojanja svojih prethodnika. Oslonio se na veliki orkestralni sastav i zbor, uz pomoć kojih je, poput Kamena i Ottmana, slagao tematske i harmonijsko–ritamske slojeve. Teme su omogućavale lakše snalaženje, a harmonijsko–ritamski moment tjerao je tempo filma (tu je zanimljivo spomenuti da se Powell često koristi limenim puhačima, ali ne kao ritamsku podlogu, što je uobičajeno, nego kao melodijski temelj). Ustrajavanje na simfonizmu pridonosi osjećaju fantazije i nestvarnog. Powellove ideje (npr. zanimljivi spojevi konsonantnih i disonantnih harmonija) često se stapaju sa specijalnim efektima. No za razliku od mnogih suvremenih partitura (osobito onih skladanih za filmove Jerryja Bruckheimera), specijalni efekti nisu pojeli glazbu, nego su se stopili s njom. Fuziju efekata i glazbe još više podvlači skladateljevo gledanje na mutantske Moći: bez obzira da li su iskorištene pozitivno ili negativno, kontrolirano ili nekontrolirano, one izazivaju skladateljevo divljenje. Powell se, naime, u prizorima u kojima Moći (najčešće) razaraju, koristi zborom gotovo u religijskom smislu. U tim scenama fantazija je na vrhuncu, film prerasta u ep prelazeći iz zamišljeno realnog u nevjerojatno realno. Zanimljivo je da se u partituri također povremeno koristi etnomaterijalom (borba Profesora i Feniks), koji se upleće u iznimno gusto orkestralno tkivo ne tražeći pravo opravdanje (osim činjenice da je u budućnosti sve, pa i takav glazbeni materijal, moguće). Serijal filmova X–Men doista je zahvalan za skladanje. No ipak ima nedostatak: budući da je izvorno riječ o stripu, što znači da se u film neizbježno uvlači element kiča, taj kič povlači tipičnosti holivudske filmske glazbe. Pretjerivanja s veličinom izvođačkog sastava paralelna su s prevelikom uporabom računalne (CGI) tehnologije. No nije samo to kič. Kič je i skladanje po holivudskom receptu: mnogo ritma, mnogo (teških) orkestralnih dionica, mnogo glazbene buke (premda ju je Powell znao dozirati), dosta ilustracije, i samo poneki emocionalni iskorak. Ali i smirenja su skladana tipično: u sporu tempu, u molu, s ponešto smanjenim orkestrom (ali nikada svedenim na jedan instrument ili na komorni zvuk), ni ona ne propuštaju istaknuti element kiča. No, u kontekstu fantastično–znanstvenoga žanra takvo je postupanje posve opravdano. Powell jednostavno uvlači gledatelja u priču oslanjajući se na efekt poznatog i predvidljivog, osiguravajući opuštajuće gledanje bez mnogo mudrovanja. A unutar postavljenih premisa skladatelj itekako zna manevrirati.

Irena Paulus