Autentičnost koja to jest i nije

Autentičnost koja to jest i nije

Tango Sensations je i Peter Soave i gudački četverac Rucner, dakako, iznad čijega se uvijek prvoga i uvijek neponovljivo strastvena zaljubljivanja u tango krije ime Astora Piazzolle

Bit ću iskren: da nije frke s koncertnom ništicom na isteku redovite sezone, ni sam me Woland iz Majstora i Margarite ne bi prisilio na jalovo druženje s Mozartovom komornom glazbom u provedbi violinistice Laure Vadjon i pridruženih joj instrumentalnih partner(ic)a! Ipak, svako zlo za neko dobro, i te je srijede, 14. lipnja, zajedno s odjecima nemušto sirovih nakupina tonova po dvorani HGZ–a, ukazalo na sumnjive postavke novovalne histerije oko povijesno obaviještene interpretacije, koju u nas sustavno i bez pokrića u praktičnome znanju i vještini, ali zato sa zacementiranim teorijsko–knjiškim, non vibrato, non legato i tko zna kakvim sve ne non–pravilom bez prava na prigovor i drukčije mišljenje, upravo dogmatski nameće skupina glazbenika ispred i iza Hrvatskoga baroknoga ansambla na čelu s barem nominalno određenom umjetničkom voditeljicom Laurom Vadjon. A lijepo se i ne prvi put čula i oglasila ta autentičnost, koja to ni po čemu nije i za druge Mozartove nazovisvetkovine u komornome krugu, što će uz prvolinijsku guslačicu Vadjon okupiti i violisticu Nataliju Anikejeva, violončelista Krešimira Lazara, flautisticu Anu Benić, fagotista Petra Križanića te oboista Branka Mihanovića. Trajna intonacijska neugođenost violine u izdvojenoj temi za trostavačni duo s violom u G–duru, KV 423, uz neki čudan pogled na bisernu čistoću i zvonkost Mozartove fraze, agogike i unutarnjega daha, tek djelići su naglavačke okrenute slike superosjetljive kompozicijske materije, kojom zagrebački svirači zapravo prikrivaju opasnu neobrađenost vlastite reprodukcije. A trebalo bi samo svirati ono što piše, a u onome što ne piše ponašati se primjerice na način lijepa tona splitske flautistice Ane Benić, čijemu sigurnu nastupu i dugujemo pristojan dojam dvostavačnoga kvarteta u udruzi s violinom, violom i violončelom u G–duru, KV 285a. Trostavačna sonata za fagot i violončelo u B–duru, KV 293, te trostavačni kvartet za obou, violinu, violu i violončelo u F–duru, KV 370, formalno su popunili blic–pregled Mozartova komornoga stvaralaštva za različite instrumentalne kombinacije. I ponovno bez stvarne i u krivu Drinu porinute autentičnosti u vođenju specifična pokreta i melodije s brijega visoke (mocartovske) klasike i njezine većma svijetle harmonijske boje, što će u naših glazbenika s pametnim pridjevkom »stilskoga poštivanja povijesne izvodilačke prakse«, a sudeći i po posljednjem izletu Laure Vadjon kao umjetničke voditeljice programa, progovoriti s maglom u ušima na zamagljenu prozoru s pogledom u ništa. Šteta, jer i poput poezije i Amadeusova je (ili možda Amadeova, kako je svoje srednje ime izvolio pisati i sam salzburški genij) baš komorna zadužbina rijedak i dragocjen lijek za ljudsku dušu uz koju se uči i raste, a tko zna i naraste daleko, vrlo daleko, do samih vrata bijelih božanskih visina. Toliko o autentičnosti, koja to s Mozartom u sklopu Društvenoga koncerta HGZ–a nikako nije bila. Argentinac Astor Piazzolla sa sveameričkim iskustvom podzemlja i nadzemlja novoga svijeta, pak, nema potrebe brinuti se za budućnost autentičnosti (i svojih) »crvenih noći Buenos Airesa«. Ako je, dakle, sve oko nas tek »tužna misao što se pleše«, onda je i Tango Sensations sve uz nas trajno koristan znak u kontinuitetu prepoznavanja zvuka Gudačkoga kvarteta Rucner i njegova čestoga gosta–solista, bandoneonista Petera Soavea iz Sjedinjenih Država. Tako je bilo i te iste srijede u kasnome terminu za domjenak u prelijepu i premalo iskorištenu Atriju Muzeja za umjetnost i obrt, gdje se uz obližnji i ne odveć muzikalan žamor posjetitelja u vrtu susjednoga restorana Kod Drageca sljubio niz od sedam sličnih, a ugođajem i karakterom različih tanga na putovanja prema sada već umjetnički ozbiljno profiliranu koncertnome sadržaju. Tomu je svakako pridonijelo i Soaveovo ležerno i pravo majstorstvo u vladanju malom uličnom harmonikom s navodno više od osamdeset i osam tonova što ju je oko 1846. u Krefeldu konstruirao Nijemac Band, a i srčana klasičnost u pristupu violinistica Sidonije Lebar i Ive Kralj, violista Dragana Rucnera te violončelistice Snježane Rucner cjelini je Piazzolline opsesije tangom dala miris sjetna, posebno urešenoga angažmana. Istodobno bivajući i zov (s) ulice i zov (iz) kavane natopljene dimom i latinoameričkim temperamentom bez razbijene čaše i tanjura, Meditango (meditacija) i njegova suprotnost Violentango (energija) ujedinjuju se u zagubljenosti Tristanga (tuga), da bi u kitici plesnih (ljubavnih) minijatura tiho i tiho, izdaleka i izbliza, vrele argentinske noći zacrvenio Libertango sa sjećanjima na inačicu Grace Jones u filmskoj Mahnitosti Romana Polanskoga. I što je onda Tango Sensations? I Peter Soave i gudački četverac Rucner, dakako, iznad čijega se uvijek prvoga i uvijek neponovljivo strastvena zaljubljivanja u tango krije ime Astora Piazzolle kao osamljena jahača tada još mlade, nekanonizirane tipizacije u budućemu pojmu world music. I bilo bi dobro da tako i ostane u svježini inicijalnih sredstava pokupljenih i s prašnjava puta, za koji će prenapučenost okoliša s prenapučenom ponudom i razrijeđenom potražnjom u »crvenim noćima Buenos Airesa« poroditi svjetski femomen što traje. A da s tangom u glazbi i glazbenoj reprodukciji i standardnih koncertnih rasporeda ništa više nije isto, dokazuju i programi Gudačkoga kvarteta Rucner, ali i nekolicine vrijednih pojedinaca poput violončelistice Jelene Očić, čije su nedavne izvrsne izvedbe Le Grand tango i Libertango za ciklus kućnih koncerata u Salonu Očić, uz nepodnošljivu lakoću pjevnosti i melodijske invencije, prikazale i svu kompozicijsku složenost i tehničku zahtjevnost Piazzollina po svim parametrima autentična rječnika.