23 000 negativa

23 000 negativa

Iako radi po narudžbi, Gattin svoj posao doživljava kao umjetničko djelovanje, kao područje iskazivanja vlastitog viđenja i doživljaja — interpretaciju remek–djela hrvatskoga i slovenskoga kulturnog prostora. Ono što je trebalo biti dokumentom postaje diskursom koji stvara novu vrstu znanja

Osamnaest godina nakon smrti i šesnaest godina od posljednje retrospektivne izložbe održane u Zadru zagrebačkoj je publici dostupan izbor od devedesetak fotografija Nenada Gattina (Trogir, 1930 – Zagreb, 1988). Djelo toga autora već je pomalo palo u zaborav, između ostalog i zato što se već godinama u knjižarama ne mogu naći glasovite monografije kao što su Istarske freske, Juraj Dalmatinac, Radovan, Beram, Dubrovnik, Dioklecijanova palača, Starohrvatska sakralna arhitektura, Baročna arhitektura, Ivan Meštrović i brojne druge koje su nekad bile neizostavnim dijelom opće kulture i polica s knjigama kulturnih konzumenata, a upravo su one i bile identificirane s Gattinovim djelom. Fotografije Nenada Gattina proizašle su iz različitih projekata u kojima je sudjelovao zajedno sa stručnjacima za pojedine teme (Brankom Fučićem, Cvitom Fiskovićem, Radovanom Ivančevićem, Krunom Prijateljem, Verom Horvat–Pintarić, Mladenom Pejakovićem), kao što su projekt dokumentiranja hrvatske spomeničke baštine Odsjeka za povijest umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta i kulturni projekti tadašnjih izdavačkih kuća. Iako radi po narudžbi, Gattin svoj posao doživljava kao umjetničko djelovanje, kao područje iskazivanja vlastitog viđenja i doživljaja — interpretaciju remek–djela hrvatskoga i slovenskoga kulturnog prostora. Ono što je trebalo biti dokumentom postaje diskursom koji stvara novu vrstu znanja. U časopisu »Čovjek i prostor« iz 1962. Gattin govori o »umjetničkoj interpretaciji umjetničkog djela«, »vrlo osobnoj i sasvim promišljenoj«, kako je definira Marina Viculin. Iako je fotografirao i slikarska djela, za izložbu u Klovićevim dvorima izabrane su mahom fotografije arhitektonske i kiparske baštine, gdje je Gattinova interpretacija najviše moguća i najizrazitija, a ostvarena je izborom kuta snimanja, osvjetljenjem te kadriranjem. Nenad Gattin, preciznim i detaljno proučenim kadrom, govori cjelinama i detaljima, koristeći se izražajnim mogućnostima skale crno–bijele fotografije: crnine, svjetline i bogate nijanse srebrno–sivoga. Vrlo elokventno komunicira sa svjetlom, prirodnim i umjetnim, istražuje ga, čeka i dočekuje, dopunjava i prisvaja kao temeljni element svoga likovnog jezika. Njegove su fotografije izraz i odraz nekog drugog doba, kada je vrijeme protjecalo sporije, fotoaparati bili mehanički, tehnologija analogna, a udaljenosti velike i teško dostupne. Vrijeme je to polaganosti kada se moglo čekati da u određeno doba dana ili godine na određeno mjesto padne zraka svjetla, kao i entuzijazma, kako fotografa i njegova pomoćnika, Vinka Nikolića, tako i izdavačkih kuća. Na Gattinovim fotografijama uči se gledati umjetničko djelo koje prikazuju, ali i fotografija. Takav je pristup zacijelo određen njegovim obrazovanjem, koje je akademsko i teoretsko, pomalo i crtačko, a ne fotografsko. Gattin je, naime, od 1952. do 1957. studirao povijest umjetnosti, a rođak Ivo Gattin, istaknuti predstavnik hrvatskog enformela, s kojim je u mladosti stanovao, »učio ga je gledati«. Nenad Gattin dolazi iz, uvjetno rečeno, »zagrebačke škole povijesti umjetnosti«, na kojoj je osobito ustrajavala Vera Horvat–Pintarić, s kojom je Gattin surađivao, a čije je težište na pozornom gledanju i formalnoj analizi te na upoznavanju i prepoznavanju stilskih obilježja ili značajki pojedinog autora. Nenad Gattin svojevrstan je vizualni eksponent te škole. Primjerice, govoreći o fotografiji Draguća, »jednog od svojih najboljih pejzaža — Draguć kao Toledo« njegove su referencije i asocijacije povijesno–umjetničke — istarski gradić kao El Grecov, slikarski, Toledo. U autobiografskom tekstu objavljenu u katalogu izložbe Gattin spominje (vjerojatno jedinu) »izrazito negativnu kritiku« njegova djela, onu Ksenije Rozman u časopisu »Umetnost« iz 1969. »s prigovorom da se djela moraju snimati što neutralnije, u totalu, bez izdvajanja iz ambijenta u kojem jesu«. Unatoč tome, Gattinova je fotografija, u doba njegova intenzivnog rada, smatrana vrhunskim načinom prikaza umjetnina. Moglo bi se čak reći da je percepcija i poimanje mnogih spomenika bilo određeno upravo njegovim fotografijama. Nažalost, posljedica snimanja umjetničkog djela, osobito arhitekture i skulpture, u idealnim uvjetima svjetla i pozicije promatrača, može izazvati razočaranje prigodom izravna susreta s njim, jer ga ne vidimo onakvim kakva ga poznajemo iz literature.

Osim teme »umjetničke interpretacije umjetničkog djela« izložba otvara i pitanje izrade povećanja iz negativa nakon autorove smrti, osobito kod fotografa koji su, poput Gattina, radili izreze originalnog kadra. Taj je problem, dobrim poznavanjem Gattinova djela (ostavština od 23.000 negativa) te istraživanjem dokumentacije i publikacija, u ovom slučaju vrlo uspješno riješen. Izložba u Klovićevim dvorima izraz je poznavanja, poštovanja i ljubavi prema ličnosti i djelu Nenada Gattina: izbor fotografija, njihovo vrlo diskretno, ali izravno osvjetljenje, postav, povećanja (digitalni printevi kaširani na aluminij) te prateći katalog ističu upravo specifične značajke, kvalitetu rada, intelektualni pristup temi i osjećaj za materiju po kojima je taj umjetnik poznat i priznat. Kustosica izložbe je Marina Viculin, a izbor fotografija i postav izložbe osmislile su Marija Gattin i Marina Viculin.

Markita Franulić