Začudni okoliši

Vladivostok; Hey Dude, Let’s Stick Around A Bit Longer This Time; The Folly Series Ways To Multiply Yourself; Le Jardin

Začudni okoliši

Svakako je među najdojmljivijim predstavama festivala bila Le Jardin (Vrt) Peeping Tom Collectiva. U njoj se uspješno provocira određenje normalnosti i na razini tijela i na razini ponašanja

U nekoliko predstava 23. tjedna suvremenoga plesa prevladali su posve uvrnuti likovi, jedinstvenih tijela i karaktera i još zanimljivijega pokreta. Većina ih se našla u začudnim scenskim okolišima i atmosferi noći, snova i podzemlja ili pak izvještačenih bliskih nam realnosti. Samo neki od njih uspjeli su postići atraktivnost upravo u usporavanju tijela i opće dinamike, u razvučenu, otežanu događanju ili nedogađanju, u minimalnom pokretu koje privlači pozornost na pokret.

Prvi su među takvima izvođači Compagnie Michea le Murray iz predstave Vladivostok čije su kruženje scenom i stalna mijena na granici ljudskog i životinjskog. I dok na početku izlaze iz publike kao obični ljudi, oni do kraja prežive niz transformacija uz pomoć nekoliko rekvizita preslikavši na scenu ulicu i podzemlje ruskoga mafijaškog žarišta, ali opet rijetko smo sigurni u što točno gledamo. Jesu li to kriminalne bande, prostitutke, beskućnici, ovisnici ili dileri, muškarci ili žene. U trenutku svoga pojašnjenja oni su već upali u drugu ulogu. Iako im je tjelesna aktivnost svedena na minimum, tek ponegdje žustriji hod ili pad, a uglavnom sjedenje, ležanje i mirno stajanje, ritmičnost se gotovo može opipati, ako ništa drugo u trajnom vibriranju prostora uz taktove izvrsno odabranih Chemical Brothersa i Fat Boy Slima. Često dugo buljenje u jednu točku ili provokativno, u publiku, ne jamči mogućnost nadgledanja svega što se zbiva na sceni ispunjenoj usporednim radnjama, koje, iako nisu ništa posebno, plijene pozornost. Izvođači su zanimljivi zato jer su specifični, tijela im potpuno odudaraju od plesačke forme, a odjeća se nosi suprotno uobičajenu načinu: žene su ispijene ili agresivne, muškarci nose štikle, jakna postaje krzno, prekrivač, kruh postaje frizbi ili jastuk. Sjajno je u Vladivostoku kako morbidnost dijeli tanku granicu s urnebesnom komedijom i kako ljudsko tijelo i ponašanje vrlo lako prerastaju u tijelo i ponašanje čopora.

Predstavom Francesca Scavette, Hey Dude, Let’s Stick Around A Bit Longer This Time (Hej, dečko, ostanimo ovaj put malo duže zajedno), premda ni upola toliko zanimljivom kao Vladivostok, dominira iskrivljenost. Prije svega ona skicira zalutale mladiće i djevojke koji se apatično vucaraju plažom bez jasna smjera i sa strašnom dozom agresije. Spor, bezvoljan ritam podcrtan je otežanim kretanjem izvođača scenom natrpanom pijeskom, mlohavom koreografijom i tijelima omamljenim opojnim sredstvima. Dosada tih mladih ljudi opća je dosada u predstavi prepunoj izgovorenih i otplesanih, izlomljenih i banalnih rečenica te neuspostavljenih dijaloga. Glazba je jednako jeziva kao i atmosfera (Luiggi Ceccarelli), a izvodi je violinist Diego Conti uživo (živa je glazba u nekoliko festivalskih predstava). Upozorenje o djeci prepuštenoj pješčanicima, kauču, televizoru, računalnoj i sličnoj zabavi predočeno je doslovnim projiciranjem agresivnih crtića i računalnih igrica. Jedina je svijetla točka predstave njezina glavna izvođačica.

Zasigurno su najusporenije predstave Roba Lista i Andree Božić, u kojima je svojevrstan mikropokret u službi začudnih oblika i opet metamorfoze, a u početku nelagodna pustoš ubrzo postaje bogata. List (OZU) u The Folly Series (Luckaste serije) u mirnu i čistu okolišu šűma, tijela suprotstavlja ukošenoj skulpturi pa ona stalno u našem pogledu teže biti kriva, zgrčena, pogrbljena, necentrirana, posve nova i zanimljiva. Njihovo škrto prodiranje u prazno zapravo naglašava arhitekturu prostora, a veliki intervali mirovanja ili neprimjetna gibanja ukazuju još više na mijenu. Na sličan način, ali uz uporabu kamere i ekrana, Božić u Ways To Multiply Yourself (Načini na koje se možemo umnožiti) postiže da u početku banalno zbivanje u drugim prostornim odnosima i dimenzijama, dakle na spojenim ekranima koji prikazuju isto tijelo snimano različitim kutovima, prerasta u različite forme/identitete/bića i također dokazuje upisanost drugih iskustava i socijalnih informacija na pojedinačnom tijelu.

Svakako je među najdojmljivijim predstavama festivala bila Le Jardin (Vrt) Peeping Tom Collectiva. U njoj se uspješno provocira određenje normalnosti i na razini tijela i na razini ponašanja. Odličnim nas filmom Gabriela Carrizo, Rika Esser, Frank Chartier i Simon Versnel najprije uvode u svijet suludih tipova, u noćni bar koji je okupljalište neobičnih performera za zabavljanje staraca pedofilskih sklonosti. U nadrealističkoj okolini upoznajemo zapravo susrete i strahove žene s tijelom djeteta. Izvedba koja slijedi filmu suprotstavlja uredan obiteljski vrt savršeno podrezane živice i pokošene trave unutar kojega omeđeni i zatvoreni od pogleda okoline vrijeme provode ti isti konzumenti peep showa u mračnim barovima, sada uglađeni građani popunjenih trbuha i urednih frizura. Njihov savršeni svijet rastapa se u frustracijama zbog onoga što su nekad posjedovali pa tako starac (odličan Simon Versnel) neprestano nabraja sve svoje CD–e, knjige, automobile i ostale statusne simbole ne obraćajući nimalo pozornosti na ono što se oko njega zbiva. Mlađa žena i muškarac pritom se gube u tekstu te zanimljivoj i sarkastičnoj koreografiji, koja uspijeva postići plesnost iz gesti društvenih manira. One uspješno prenose uštogljenost, hladnoću i grubost takve normalne zajednice.

Jelena Mihelčić