ZABRANJENA KNJIGA

ZABRANJENA KNJIGA

Eh, gdje su ona lijepa vremena kad su se knjige zabranjivale! Ne mislim na indekse i lomače, ni na cenzuru s natpisom i zgradom. Mislim na vrijeme kad je to obavljao javni tužitelj, ili čak ni on, nego bi tek neki komitet negdje zarogoborio, i to bi bilo dosta: ta bi knjiga od toga časa bila zabranjena, premda se to ne bi izravno reklo. Prodavači u knjižari skinuli bi je s pulta i gurnuli u skladište, bibliotekari u knjižnici skinuli bi je s police i tutnuli u ladicu. Nitko se nije nimalo brinuo što je cijelu lavinu pokrenuo nekakav općinski omladinski rukovodilac, jer mu je bilo dosadno, ili jer je bio nezdravo ambiciozan. Svi su zabranu prihvaćali, jer su znali da je ona za knjigu dobra.

Jer, čim bi se raščulo to o zabrani, nastala bi potraga za proskribiranim naslovom. On bi postao neka vrsta kriznog artikla (za mlađe, koji se toga ne sjećaju, treba reći da su tada periodički nestajali deterdženti, kava, benzin), i bilo je pravo umijeće domoći se te dragocjenosti. To je bilo pitanje časti za ljubitelje literature, a pitanje društvenog uspjeha za većinu ostalih čitatelja.

Zato su ti čitatelji širili slavu knjige dalje. Ne samo da su jedni drugima posuđivali primjerke nego su knjigu i hvalili. Hvalili su je čak i onda kad za to nije bilo pravoga razloga, jer često se znalo pokazati da je onaj provincijski aparatčik digao političku larmu jer je bio neupućen, ili da se navodne seksualne slobode u toj knjizi svode na dva-tri malo paprenija izraza, koji, uostalom, za cjelinu i nisu važni. Ali, onaj tko se knjige domogao nije naprosto mogao priznati ni sebi ni drugima da je cijeli trud bio uzaludan; bolje mu je bilo da knjigu proglasi vrijednom svake muke koja je uložena u njezinu nabavu.

Tako su knjige postajale slavne, a ta je slava onda djelovala i na kritiku. Pošteni kritičari smatrali su svojom obvezom da takvo djelo bar malo pohvale, pa makar te pohvale umotali u nekakve primjedbe i prigovore. Hvalili su i onda kad o djelu nisu mislili ništa dobro, i to zato što je takav članak bio test njihove vlastite hrabosti, a ujedno i njihova deklaracija o autorskim slobodama.

Zbog toga se događalo da takve knjige dožive mnogo bolju sudbinu nego što su je zaslužile: da budu više čitane i da budu bolje ocijenjene nego što bi bile da one hajke nije bilo. Ulazile su u povijesne preglede kao važna djela, pri čemu se napuhavala upravo njihova umjetnička strana, dok se o političkoj tobože uopće nije vodilo računa, premda se u zbilji o tim djelima govorilo tako povoljno isključivo iz političkih razloga, a nipošto iz umjetničkih. Hipokrizija je tako dotjerana do kraja, pogotovo potkraj razdoblja zabranjenih knjiga, kad su takva djela stala dobivati i nagrade.

Ali, onda je to razdoblje završilo. Završetak se podudario s padom socijalizma, ali svejedno ne treba misliti kako se knjige danas više ne zabranjuju zato što je to u demokraciji nemoguće. Našlo bi se načina, ali se ne isplati: demokratska je vlast bolja barem zbog toga što uviđa tu jednostavnu istinu.

Shvatila je ona kako je u ovoj zemlji prosječna naklada knjige tisuću primjeraka, pa ni njoj samoj ne vrijedi da igra ulogu kritičara umjesto onoga tko je za to plaćen. Shvatila je, nadalje, da joj nije ni oportuno zabranjivati knjige, naprosto zato što na taj način otkriva što joj smeta, a samim tim i gdje je ranjiva: bolje joj je da tolerira sve, pa će se tako i one knjige koje je bole utopiti u masi drugih. Shvatila je, možda, i da se promijenio duh vremena i da nema vajde od zabranjivanja knjiga.

Jer, knjige više naprosto nisu važne, pa onaj tko ih zabranjuje prije može ispasti smiješan nego opasan. Ono što su nam prije otkrivale knjige — u smislu političkih ideja, povijesnih istina i moralnih sloboda — sada dobivamo na druge načine. Kao što se više ne isplati skrivati od djece seksološke priručnike, jer će na internetu naći tvrdu pornografiju, tako se ne isplati braniti odraslima knjige u kojima se naša zbilja prikazuje ovako ili onako, budući da je i to već učinjeno, na filmu, na televiziji ili u kakvu političkom tjedniku.

I, postupajući tako, vlast ima pravo, barem sa stanovišta svoje političke pragmatike. Pitanje je jedino je li taj izostanak zabrana doista najbolje rješenje za društvo, za ovu našu zajednicu, takvu kakva jest. Jer, ona je tijekom povijesti neprestano živjela u situaciji u kojoj se netko drugi brinuo o kriterijima i nešto branio, pa se trebalo boriti protiv zabrana uvijek i svuda. Tako se nije razvio osjećaj za vlastitu odgovornost, nije se razvila navika da se neke stvari ne rade premda nisu zabranjene, kao što se nos ne briše rukavom, premda vas za to nitko neće baciti u zatvor. A kad nema te navike, toga unutrašnjega kriterija, onda je dopušteno sve. Dopušteno je, dakako, i u knjigama.

I, to je razlog što u nas ima toliko mnogo knjiga u kojima se laže, pljuje, vrijeđa, napada, u kojima se — kako ne postoje zabrane — radi sve ono što bi pisac morao sam sebi zabraniti, da ima imalo morala i samopoštovanja. Zato bi trebalo razmisliti i o mogućnosti da se poneka knjiga ponekad ipak zabrani.

No, kako da se to učini, kad vlast to ne želi raditi, jer bi joj bilo štetno? Nikako drukčije, nego da se ta zadaća povjeri samim piscima. Evo kako: izvucimo neku korist iz činjenice da imamo dva književnička društva. Jer, kao što je poznato, svako je od tih društava sklono drugoj vrsti politike, zato je i došlo do polarizacije, a ne zbog ne znam kakvih estetskih i sindikalnih kerefeka. Neka, dakle, ta društva obave posao: odredimo trajanje mandata, pa neka u jednome lijevi književnici zabranjuju desne, a u drugome neka desni zabranjuju lijeve.

Ionako i jedni i drugi najviše vole ako mogu reći da su žrtve režima i da se protiv njih vodi hajka. A knjige će se tada bolje prodavati.