Umnoženo tijelo

Umnoženo tijelo

Na upravo završenu Tjednu suvremenoga plesa Andrea Božić, hrvatska koreografkinja koja živi i radi u Amsterdamu, predstavila nam je najnoviji projekt Ways To Multiply Yourself / My Body Is A Haunted House, multimedijalni performans za tijelo i dvije kamere

Možeš li nešto više reći o zanimljivu naslovu projekta?

— Ways To Multipy Yourself tematizira moj rad s prisutnošću, s time gdje se nalazim u prostoru, u samoj sebi, te kako stvaram prostor izvan sebe. Dokle se tijelo, odnosno efekt pokreta i trag snimke moga glasa protežu. Dramaturški je izvedba zamišljena kao dug proces zumiranja izvana prema unutra, tako da na kraju unutarnji i vanjski prostor tijela mijenjaju mjesto. Zamišljam izvedbu kao trenutak u kojem se i publika nalazi u glavi performera zajedno s njim. My Body Is A Haunted House metafora je toga tijela. Poigrala sam se time imam li tijelo ili jesam li svoje tijelo i krenula od pozicije da ja jesam tijelo. Ako čitav prostor koji me okružuje, uključujući i prostor kazališne predstave, vidim kao dio svog tijela, tada sam ja ta kazališna izvedba, a publika je dio mene.

Višestrukost prikaza tijela, istodobno fragmentiranje i apstrahiranje tijela, umnažanje zvučnim efektima i nizovima videoprojekcija i ekrana, naglašava medijski posredovano tijelo, aparat ekrana, projekcija, mikrofona i zvučnika, dok konkretno tijelo na sceni postaje manje vidljivo.

— Radila sam zapravo s jednostavnim odnosom između udaljenosti i intime, no izokrećući njihov uobičajen odnos. Tako je to jedino stvarno tijelo na sceni udaljeno od publike i u perspektivi jednake veličine kao njegova slika na projekcijama i ekranima. Prostor smo podijelili na četiri segmenta: jedan je prostor u daljini koji je prije snimljen i koji stvara iluziju događanja izvan scene, pogleda kroz vrata na stražnjem zidu scene; drugi je prostor u kojem se ja nalazim na sceni; treći je prostor audio–vizualnoga posredovanja mene kao izvođačice, a četvrti je prostor prostor cijele dvorane, koji uključuje i publiku. Zanimalo me na koji način zapravo tijelo nestaje u takvu medijatiziranu okruženju, na koji način tijelo postaje slika, te na koji način prevođenjem tijela u audio–vizualno mogu stvoriti događanje oko publike u kojem su slika na monitorima i zvuk sa zvučnika bliži publici od mene same. U samoj fragmentaciji kroz digitalne medije postoji prostor napetosti koji je i opasan i istodobno zavodljiv. Danas je moguće prevesti svoje tijelo u reprezentaciju njega i fizički nestati. Zanimalo me istražiti koji je konačni efekt takve situacije. Moja motivacija za pokret u takvoj okolini na sceni nije plesna motivacija, ja samo istražujem mogućnosti tako stvorena prostora i okoline. Digitalna tehnologija bila je od sama početka važan dio koncepta, način da istražim kako tijelo prevesti na daljinu ili približiti iz daleka istovremeno. No, kada smo jednom postavili tehniku na scenu i počeli raditi, tada je taj medijski aparat počeo uvjetovati moje radnje na sceni. Istražujući načine za najbolje korištenje medijima, došla sam i do dramaturške strukture same predstave — procesa zumiranja. Na primjer, na početku nisam planirala skinuti odjeću, no što smo više zumirali prema samu tijelu, to se više osoba na sceni gubila, a ono što je preostalo bio je krajolik same kože ili neko čudovište. U radu se pojavilo nekoliko podtema kojima smo se morali baviti — tijelo kao forma, figura; tijelo kao čudovište, na rubu prepoznatljivosti; tijelo kao krajolik; tijelo kao niz stanja u stalnoj mijeni, nešto neuhvatljivo, te tijelo kao filmsko platno za projekcije onoga što je iznutra i onoga izvana.

Imala sam dojam da je virtualna publika na projekciji možda i niz potencijalnih suizvođača. Koja je razlika između pasivne stvarne publike i vrlo aktivnih virtualnih sudionika scena s kojima, u projekciji, ulaziš u interakciju, čak im se, naizgled, i pridružuješ u projiciranoj sceni grupice koja promatra publici nevidljivo događanje na ulici grada?

— Za mene je ovaj projekt bio veliki eksperiment. Zanimalo me mogu li publiku navesti da se zapita o vlastitom statusu u tom trenutku, o svojoj prisutnosti. Kao aktivnost publike dovoljan je i moment zbunjenosti u trenucima izmještenosti, elemenata slike ili zvuka koji ili kasne, ili se čini da ne pripadaju tom trenutku. Kao što glas u offu kaže: »You are all stuck here« — svi smo mi zapravo zapeli u tom prostoru, a ja postavljam pitanje: »Gdje si« — ne u smislu koordinata na zemljovidu, nego na način na koji ga postavlja Sloterdijk. Pitanje je prisutnosti koja je stalno u mijeni i oblikuje prostor. Mislim da smo naučeni biti u fiksnoj poziciji svoga tijela, a mene je zanimalo kako iz te pozicije možemo izaći, a da ne poludimo, kako se ja mogu pomaknuti iz sebe u neke druge prostore putem medija.

Riječ je o vrlo zahtjevnu projektu sa više suradnika.

— Sam rad na projektu imao je dvije dvomjesečne faze — razdoblje istraživanja te doba realizacije. To je razumljivo jer smo radili trima jezicima — jezikom koreografije, zvuka i slike. A mislim da se jezik koreografije dodatno sastoji od više razina jezika ili teksta. Iako se dobro snalazim s videom i zvukom, nisam stručnjak, tako da je moj rad na posljednja dva projekta tekao tako da bih ja napravila konceptualnu osnovu i niz materijala poput semplova videa ili pokreta, te bih ih ponudila suradnicima. Na obama projektima radila sam s Juliom Willms, koja je studirala medijsku umjetnost u Beču, a moj suradnik za zvuk je Robert Pravda, dizajner zvuka i glazbenik iz Novoga Sada koji već dugo živi u Den Haagu, gdje predaje na Sonološkom institutu. On već dugo radi na stvaranju trodimenzionalnih zvukovnih ambijenata i gradi svoja glazbala. Nas troje dolazimo iz različitih disciplina i različito razmišljamo o tome što tvori scensko događanje, tako je naš projekt na kraju postao nešto između predstave, scenske instalacije, koncerta i performansa koji uključuje pokret. Bilo je sugestija i u Zagrebu i drugdje. Projekt pokušavamo postaviti kao instalaciju kojoj se publika može približiti, no mislim da bih u toj varijanti izdvojila sebe kao izvođačicu u jednu, a videoprojekcije i ekrane u drugu prostoriju.

Tvoj je pokret sveden na male detalje i geste u funkciji audio–vizualnog aparata. Ograničava li te primjena medija u koreografiranju?

— Da i ne. U prethodnim projektima uvijek sam kretala od plesnog pokreta te zatim dodavala ostalo. Ovaj put željela sam tematizirati kako se tijelo počinje ponašati u takvoj okolini. Htjela sam ukazati na to da unutar tako složena sustava pokret gotovo nestaje u tijelu, no prevodi se u audio–vizualni pokret. Radila sam na koreografiji pogleda publike i koreografiji osluškivanja. Izgradila sam instrument i postala dio njega. Na sljedećem projektu bavit ću se perspektivama između dvaju prostora, gdje intenzivniji pokret opet postaje moguć. Bavit ću se odnosom kazališta i filma u kazalištu.

Kako si se koristila unaprijed snimljenim govorom, koji na trenutke i interpretira i komentira događanja na sceni, te koja je simbolička vrijednost scene na samu kraju izvedbe s projekcijama lica drugih na tvom licu?

— Prethodno snimljen govor nosi sa sobom snažnu prisutnost u obliku glasa, on navodi na interpretaciju, no i na krivu interpretaciju, te stvara odmak od tijela na sceni, miješa se sa publikom, stvara iluziju da je dio nje. Projekcija slika licâ aludira na sjećanje. Zamislila sam to kao trenutak kada kamere prestaju gledati tijelo izvana, te se filmskom tehnikom dvostruke ekspozicije aludira na neka unutarnja promišljanja.

Školovala si se i radiš u Amsterdamu. Kakvi su uvjeti školovanja i rada u Nizozemskoj? Odgovara li ti nomadski život, sustav studijskih boravaka, gostovanja i koprodukcijskih suradnji?

— Dugo sam razmišljala gdje da nastavim svoje školovanje i odlučila sam se upravo za School For New Dance Development u Amsterdamu, koja školuje koreografe. Tijekom studija imala sam prilike raditi projekte za koje mi je škola osigurala produkciju, jasno nešto skromniju, no s izvođačima, rasvjetom i svim potrebnim. Ta škola potiče duh eksperimentiranja na svakoj razini. Nakon toga pohađala sam postdiplomski program Dance Unlimited, koji se zasniva na praksi. Program je vrlo intenzivan jer se prima samo po četvero studenata svake dvije godine. No, financijski je vrlo teško tako se školovati. Stipendija za ljude iz Hrvatske nema, ili su skromne, tako da si prisiljen raditi uz studij. No, okruženje studija omogućilo mi je da posljednja dva projekta napravim uza sav rizik u svojevrsnoj pilot–fazi, te da ih razvijem izvan škole u trenutku kada osiguram financijsku potporu. Sada radim pri Gasthiusu u Amsterdamu. To je radni prostor za nezavisne umjetnike koji se bave kazalištem i plesom, a ne žele raditi unutar institucija, neka vrsta produkcijske kuće. Uz to sudjelovala sam na mnogim radionicama, simpozijima, laboratorijima u Belgiji, Njemačkoj, Austriji i Nizozemskoj, kako bih naučila što više, ali i stekla kontakte koji su mi omogućili da predstavim svoj rad. Svoj sljedeći projekt počela sam pripremati na studijskom boravku u PACT Zollverein u Essenu te u Dansateliers u Rotterdamu. Tako sam prošla pripremnu fazu rada te dobila koprodukcijsku potporu Gasthuisa i festivala Plateaux pri Mousonturmu u Frankfurtu. To će mi omogućiti četiri i pol mjeseca rada, što je veliki luksuz za nezavisnu umjetnicu. Nacionalni i drugi umjetnički fondovi omogućuju samo šest do osam tjedana rada na predstavi, što nikako nije dovoljno. Kako stvoriti uvjete za rad, jako je aktualna tema na nizozemskoj nezavisnoj sceni, a postoji i pritisak na producentske kuće da promijene svoj način rada, omoguće dulje razdoblje rada na projektima ili drukčije ulaganje novaca, recimo za opremu. Nužno je u svako

m projektu biti aktivan sudionik u kreaciji politike odnosa koproducenata, nezavisnih umjetnika i izvora financiranja. Na tome moramo ustrajavati.

Razgovarala Ivana Ivković