Ujak Sam i nevjesta od nafte

Ujak Sam i nevjesta od nafte

Andreas von Bülow: CIA i 11. rujna (međunarodni terorizam i uloga tajnih službi), prev. Sanja Stojić, Detecta, Zagreb, 2005.

U sada već poduljem popisu literature o zavjerama i zavjerenicima, gdje svakako istaknuto mjesto ima i knjiga Andreasa von Bülowa, čini se da smo propustili zapaziti najsuptilniji od svih mogućih urotničkih diskursa, onaj što sama sebe proglašava nevjerodostojnim i tim samoukidanjem legitimiteta uspostavlja kriptototalitarizam bez premca u dosadašnjoj praksi javnoga djelovanja. Također i vrlo suptilan progonstveni izričaj. Nema, naime, ubojitije difamacije od one kada nekoga proglasite teoretičarem zavjere. Njome ste automatski doveli u pitanje nečiju zdravu pamet. Usput, nitko se još nije upitao zašto je tako uredno u pretince zaboravljenih teorija pospremljena antipsihijatrija, svojevrsna pobuna protiv tradicionalne mentalne medicine koja je prva, vrlo učinkovito, ukazala na sociopolitičke aspekte tradicionalne psihijatrije kao oblika društvene moći. Ponovno smo, samo mnogo efikasnije nego što su to činili boljševički sustavi, dovedeni u situaciju, a da ni sami nismo zapazili, da bespogovorno vjerujemo pravorijeku institucionalizirane psihijatrije, pak nas ustrajavanjem na zavjeri ili zavjerama, nakon podcjenjivačkog odmahivanja rukom, upućuje na put profesionalnih trgovaca normalnošću. Ako se i nakon toga netko nastavi baviti nama, njega će ponajprije zanimati tajanstveni procesi u našoj poremećenoj glavi, a o eventualnoj vjerodostojnosti naše argumentacije mislit će isto što i o gorljivim dokazima štićenika neke umobolnice da je upravo on Napoleon ili Isus Krist.

Inačicu one stare i prkosne »Ako sam paranoik, ne znači da nemam neprijatelja« izveo je William Engdahl na početku svoje izvrsne studije Sjeme uništenja, a dodatno pojasnio i u intervjuu za »Večernji list« (13. svibnja). Ne dopuštajući da ga se olako otpiše (»Ah, on je teoretik zavjere«), pojašnjava Engdahl kako je sve na svijetu zavjera. Već i povjerljivo dogovaranje dvoje ljudi oko nekog posla svojevrsna je zavjera. Engdahlov stav krucijalan je, premda se na prvi pogled to i ne uočava, zato što s pojma zavjere skida veo nečega mističnog, gotovo transcendentnog i religioznog, dakle nečega što svemoćno i zloćudno ravna našim životima i pred čim se osjećamo potpuno nemoćni. Taj bitno nov moment istine o zavjeri ogoljuje taktiku onih što racionalizatorskim samoukidanjem legitimiteta osiguravaju prostor vlastitome zaplotničkom djelovanju. Zavjera, dakle, nije ništa nadljudsko, pak tako i onaj koji je promišlja nije naprosto luđak koji baja o utvarama, nego je zavjera nešto sasvim normalno i očekivano — svaka zavjera, pak tako i vaša, gospodo. Time što pojmu zavjere, do stanovite mjere uvjerljivo oponašajući izričajnu postavu duševnih bolesnika, podmećete mistične dimenzije, nećete uspjeti sakriti vlastitu, prizemno koristoljubivu zavjeru — to promicateljima teorije zdrava razuma poručuje Engdahl. A s njime i Andreas von Bülow!

Engdahl, Bülow, Coleman, mistični Bunič, naš Davor Domazet, sve su to autori koji pokušavaju na više ili manje ozbiljan način ukazati na široj javnosti skrivene ili neskrivene, ali neuočljive činjenice. Jasno da, osim ozbiljnih ljudi, na ovome svijetu postoji i hrpa šarlatana koji od teorije urote prave poligon za dobru zaradu. S druge strane, nisu rijetki ni oni što bi od svakoga teoretika zavjere napravili šarlatana. To je na svojoj koži osjetio i rečeni Domazet, kojem možemo prigovoriti svega i svačega, osim da je u krivu glede aktualnog procesa likvidiranja Hrvatske vojske pred kojim svi tako spremno zatvaramo oči. Buniču možemo prigovoriti to da se pod spomenutim psedonimom kriju kojekakvi mračni interesi, a o identitetu, pa i namjerama, Johna Colemana također možemo dvojiti. Engdahl i Bülow, međutim, ljudi su s imenom i prezimenom, i to profesionalno potvrđenim i ljudski časnim.

Zato, slagali se ili ne s autorom studije CIA i 11. rujna, njegove argumente moramo promotriti ozbiljno. Jer, ako je istinito ono što piše, mi bismo se morali zabrinuti. Nije problem, naime, tek to što tajne službe pokušavaju prodrijeti u našu osobnu stvarnost. To im je i svrha, otkako su još u arhajska vremena i izmišljene. Problem je to što se dostupnim im znanstvenim i tehnološkim arsenalom neopazice ali rapidno i beziznimno, ruše temelji naše osobne slobode, a deklaracija o ljudskim pravima sve više nalikuje na humoristički pamflet. Danas je moguće da smo svi skupa tek žrtve profesionalno vrhunski aranžirana iluzionizma, da nam se pere mozak tako uspješno te one što naivno nude istinu vidimo neprijateljima naroda, da se globalizmom na svim društvenim područjima uspješno promiče i prikriva korist sasvim određene interesne grupacije.

Ukratko, analizom niza detalja poznatih događaja iz rujna 2001, Bülow ukazuje na mnoštvo nelogičnosti u službenoj verziji američke strane. Diskurs službene istine njegova knjiga prokazuje kao vrlo učinkovit, ali i iznimno problematičan. I u tome i jest srž problema. Naime, pokazuje se da je sve ono što se događalo pred našim očima tek velika predstava u kojoj su glavni protagonisti nešto sasvim različito od onoga što sugeriraju njihove uloge, a ljudi koji su stvarno poginuli u otetim (?) i srušenim (!) zrakoplovima i oko njih tek jadni statisti ili možda tek i puka scenografija u opereti zvanoj Uncle Sam & Oil Bride.

To što ne nudi olake zaključke, tvrdeći tek ono što može dokazati, osnažuje Bülowljevu argumentaciju. Uostalom, to što ne personalizira krivce, upućuje nas kako i nije bitno određeno ime, konkretna osoba, nego interes i njegovi opslužitelji. Jasno, uvijek postoji i druga strana medalje, a nazvao bih je sindromom Pearl Harbour: dugo ponavljanje plauzibilne teze o zataškavanju signala upozorenja počinje via facti potiskivati činjenicu da je Japan planirao i napao SAD i da bi on isto napravio i da mu se američka vojska i suprotstavila. Bi li američko javno mnijenje u tom slučaju mlitavije reagiralo na japanski napad, drugo je pitanje. U prvom planu ostaje teza da je žrtva napada (kauzalnim nizom: svjesna žrtva — sukrivac — krivac) sama prouzročila napad.

Jedino, kvakom 22 u slučaju napada na blizance i Pentagon mogao bi se pokazati podatak da otmičari zrakoplova — ne postoje, odnosno da su živi i zdravi i da s otmicama nemaju nikakve veze. Pokaže li se taj navod u izvrsnoj Bülowljevoj knjizi točnim, tada nastaju problemi za dio američke obavještajne zajednice. Ili ne nastaju? U virtualnom svijetu moguće je sve izmisliti i sve krivotvoriti. Ako treba, otmičare će stvoriti! Ne ide, dakako, autor tako daleko u svojim tvrdnjama. No, i ovo što nam nudi dovoljno je. Ne za tragične događaje 11. rujna. Za istinu o jednom imperiju koji je vlastite temelje proglasio religijom kako bi ih prvom prigodom žrtvovao sebičnim interesima. Pritom je prva žrtva, kao i u svakom ratu, istina. Slijede demokracija, sloboda, dostojanstvo ljudske osobe. Ipak, nije li vrijeme za novu deklaraciju — recimo onu o istini kao temeljnom ljudskom pravu i vrijednosti. Upravo zato jer se tvorci velikih riječi pokazuju opsjenarima.

Antun Pavešković