U metežu emocija

U metežu emocija

Zasigurno vrijedan, iako ne i potpuno cjelovit, film U sjeni prošlosti ipak je ugodan odmak od same matice srednje struje američke kinematografije

Švedski redatelj Lasse Hallstrom, koji je devedesetih godina prošloga stoljeća, nakon uspješna rada u matičnoj zemlji, pronašao utočište u američkoj kinematografiji, često u svojim djelima očituje usmjerenje spram obiteljske tematike uz izbjegavanje patetike, te izrazito uspješan rad s glumcima, ne samo s prokušanim osobnostima nego i s mlađahnim debitantima. Upravo zato ne mora nam se činiti začudnim da sve navedene sastavnice zatječemo i u prošlogodišnjem filmu U sjeni prošlosti, što se našao i u hrvatskoj kinodistribuciji.

Hallstrom je u ovom filmu posvetio pozornost adaptaciji istoimenoga književnog izvornika Marka Spragga, koji je uz Virginiju Korus Spragg i sam supotpisnik scenarističkoga predloška. Iako sam izvornik filmske prilagodbe nisam čitao, te mi nisu poznate njegove dramaturške odrednice, čini se da je poznavanje pripovjednih zakonitosti dviju različitih narativnih formi potpisnicima scenarističkog predloška uvelike pripomoglo pri djelotvornom oblikovanju toga temeljnog dijela filmske cjeline. Uvođenje središnjih likova u ekspoziciji, uspostavljanje sama zapleta te njegov vrhunac i rasplet zamalo su školski primjer odražavanja označnica drame. Naglašavam školskim utoliko što scenaristi u temelju, pa ni redatelj Hallstrom u nadgradnji usprkos vještoj i svrhovitoj karakterizaciji likova, čak i sporednih, nisu izmaknuli posvema laganoj predvidljivosti svršetka, kao ni mjestimice prenaglašenoj sentimentalnosti što ipak ne prelazi u patetiku. Iako je posrijedi temeljito narušena i, zbog tegoba prošlosti, raslojena obiteljska zajednica, uspostava je djelotvornih obiteljski, prijateljskih, pa i emotivnih odnosa likova u samoj srži filma. Kvartet središnjih protagonista, ostarjela rančera Einara, što je zbog davne sinove pogibije zapustio vlastitu opstojnost, njegova prijatelja koji je teško tjelesno stradao u sukobu s medvjedom, a čija je nazočnost u narativnom tijeku više no namjenska, zatim bivše supruge njegova sina koja je zbog partnerova maltretiranja s kćeri potražila naizgled jedino sigurno utočište, većim dijelom filma, zbog uspješno oblikovanih likova, ali i zbog iznimnih glumačkih tumačenja, funkcionira djelotvorno.

Zavidna je razina glumačkih izvedbi Roberta Redforda i Morgana Freemana, rančera i njegova prijatelja, prvog u snažnom unutarnjem metežu emocija, drugog u stoičkom podnošenju usuda što ga je zadesio, ali podjednako tako i Jennifer Lopez i Becce Gardner, majke i kćeri u pokušaju uspostavljanja ravnomjerna i cjelovita obiteljskog života bez većih potresa.

Prepuštajući glumačkom postavu izražavanje njihovih osobnosti, ali istovremeno usmjeravajući ih sigurnim stvaralačkim postupcima, Lasse Hallstrom uspijeva potvrditi u početku osvrta navedenu tvrdnju. No, njemu je poznata i puna vrijednost prostora u filmskoj narativnosti, podjednako eksterijera, kao i interijera, pa potpomognut snimateljskim radom izvrsna Olivera Stapletona uprizoruje filmske sastavnice iznimne slikovnosti, ali i dramaturške vrijednosti, bilo da je posrijedi tek kompozicijska postavka kadra ili njegova psihološka vrijednost, bilo da su posrijedi razrađeniji dijelovi filmske cjeline, poput čitavih sekvenci. Nadalje, taj redatelj uz glazbeno zaleđe Debore Lurie postiže i ispravan odnos izvanprizorne glazbe i unutarprizornih šumova što ocrtavaju djelovanje središnjih likova. U sjeni prošlosti film je razmjerno spora ritma uvjetovana pričom i karakterima, koji u raspletu uspijevaju postići vlastito pročišćenje i cjelovitu uspostavu međusobnih odnosa. Zasigurno vrijedan, iako ne i potpuno cjelovit, film U sjeni prošlosti ipak je ugodan odmak od same matice srednje struje američke kinematografije.

Tomislav Čegir