Spas u zadnji čas?

Spas u zadnji čas?

Osječka Krčmarica Mirandolina vulgarizirana je varijanta komedije karaktera, koja je publiku odlučila zabaviti plitkim i često lascivnim verbalnim humorom te mnogobrojnim pohotnim gestama, koje, nažalost, nerijetko ostaju u okvirima klišeja

Buka oko posljednje ovosezonske dramske premijere osječkoga HNK, Krčmarice Mirandoline, podigla se već dva tjedna prije prve izvedbe, kada je Darko Milas, potencijalni tumač glavnoga muškog lika, Viteza de Ripafratta, odustao od uloge zbog neslaganja karaktera s redateljicom Ninom Kleflin. Tri dana nakon prvobitno zakazana datuma, premijera je ipak održana 17. lipnja 2006, sa Stojanom Matavuljem u iznimno uspjeloj interpretaciji Viteza. Upravo su tragikomični Matavulj i okretna Nela Kočiš (Mirandolina) glavni aduti predstave u cjelini.

Slavna Krčmarica Carla Goldonija iz 1753. u ovom je uprizorenju prožeta manje poznatom Krčmaricom iz 1971. austrijskog dramatičara Petera Turrinija. Turrini, uz Thomasa Bernharda, Elfriede Jelinek, Marlene Streeruwitz, Wernera Schwaba, pripada najistaknutijoj struji suvremene austrijske književnosti, poetički specifične, jer njihova djela imaju uglavnom antinaturalistički i antirealistički karakter, s tim što su tekstovi usredotočeni na jezik u smislu jezičnih bravura, retoričnosti, neologizama i slično. Sraz predložaka Goldonija i Turrinija s jedne strane te prilagodbe za izvedbu redateljice Nine Kleflin i dramaturginje Marijane Fumić s druge strane, rezultirao je vulgariziranom varijantom komedije karaktera, koja je publiku odlučila zabaviti plitkim i često lascivnim verbalnim humorom te mnogobrojnim pohotnim gestama, koje, nažalost, nerijetko ostaju u okvirima klišeja. Zabavni karakter predstave pojačan je za slepstik–komediju tipičnim scenama tučnjave, spoticanja i padanja, pojavljivanja pojedinih likova na neočekivanim mjestima… Dijelom je to omogućeno postupkom teatra u teatru. Naime, metateatar je u predstavi dan i u smislu okvira u koji je smještena radnja, drugim riječima, likovi su svjesni svojih fikcionalnih karaktera pa i zastora koji se — kako je sve sretno završilo — treba spustiti, ali i kroz pozornicu na pozornici, malu pozornicu na kojoj s vremena na vrijeme zaigra neka putujuća družina.

Izložba karaktera u komediji zbiva se u osrednjoj gostionici, smještenoj u Firencu, koja goste privlači ponajprije zbog ljepotice, prevrtljive zavodnice, Mirandoline (Nela Kočiš). Ona, naime, oko sebe okuplja plejadu najrazličitijih tipova: imućna grofa koji je titulu kupio (Davor Panić), preko osiromašena markiza koji se pak sa svojom titulom poistovjetio (Augustin Halas), konobara Fabrizija (Robert Krajinović) koji se spomenutih gostiju pokušava riješiti angažirajući glumice (Lidija Florijan i Liljana Krička Mitrović), a svoje simpatije prema Mirandolini ne skriva ni vitezov sluga Piro (Vjekoslav Janković). Jedini je koji ne podliježe Mirandolininim čarima vitez de Ripafratta (Stojan Matavulj), u prvim je scenama za njega od Mirandoline vredniji dobar lovački pas, no i on tijekom samo jednoga dana biva uhvaćen u njezinu mrežu... Nakon niza laži i prijevara, krinki koje se podižu i padaju, razotkrivaju se i vrline i slabosti svakoga lika pojedinačno. Goldonijev je cilj, kako je sam rekao, bio učiniti mrskim karakter zavodničkih sirena, no ova se Mirandolina na kraju pokaje za svoja djela, u (etičkom) obratu postaje svjesna vlastite neodgovornosti prema drugom i, izjavljujući da se više nikada neće poigravati tuđim osjećajima, odluči poći za Fabrizija…

Na kraju treba dodati da su kostimografkinja Amela Vilić i scenograf Osman Arsnalagić oživili atmosferu talijanskoga grada druge polovice 18. stoljeća, za koreografiju se pobrinula Ivica Boban, a za svjetlosne efekte Aleksandar Mondecar.

Kristina Peternai