Skladno i s mjerom

Skladno i s mjerom

Edina Pličanić posve je zaplijenila pozornost iznimnim skladom osjećaja i kretnje. Čista i precizna u koracima i batiranju, lagana u skoku, sigurna u okretu, i iznimno izražajna

Romantično, vrlo nježno i ganutljivo izvedena je 9. i 10. lipnja nova zagrebačka postava Giselle Adolphea Adama u koreografiji Iraide Lukašove, a prema izvorniku Corallija i Perrota i Petipaovoj redakciji baleta. Tako je, nakon britanske porculanske Trnoružice zagrebački balet ponovno sigurno zagrabio u stil ruske škole, manje spektakularan nego što smo bili naviknuti u posljednje vrijeme, a više topao, emotivan, jednostavan u beskrajnoj čistoći kretnje, odnosa i priče.

Ljubav kao najviši zakon, logika srca i ljudske strasti koje otvaraju čudesne svjetove, kao jedino područje dostojno umjetničkog bavljenja, tema koja je nadahnjivala Gautiera, de Saint–Georgesa, Heinea, Hugoa, našla je plastični izraz u poeziji pokreta, zaživjela na kazališnoj sceni kao uopće prostoru sna, iluzije i mašte, i zapravo do danas ostala vrhunskim primjerom romantičarske estetike i svjetonazora, poetski plesni teatar.

Ljubav u ovom slučaju nije samo apstraktna tema i simbol slobode i bunta umjetničkoga pokreta. U stvaranju baleta bilo je mnogo stvarne, konkretne ljubavi i vjerojatno je to jedan od razloga zašto je uloga Giselle tako snažna, lijepa i dojmljiva. Giselle je djelo dvojice nadahnutih umjetnika zaljubljenih u čarobnu Carlottu Grisi, Gautiera koji je za nju napisao libreto i Perrota koji je postavio koreografiju drugog dijela: ples vila, Giselle i Albrechta.

Iako Edinu Pličanić oduvijek doživljavam kao moderniji tip plesačice, odnosno prije ekovsku nego klasičnu Giselle, ona je ovaj put (prisustvovala sam drugoj izvedbi, 10. lipnja) posve zaplijenila pozornost iznimnim skladom osjećaja i kretnje. Čista i precizna u koracima i batiranju, lagana u skoku, sigurna u okretu, izražajna jednako kao dragi, naivni djevojčuljak koji kida latice u igri voli-ne voli i jedva dočeka željenu varku, kao očajna, razočarana žena kojoj se svjetovi ruše, i kao tužna, koprenasta vila koju opet i ponovno vodi jedino ljubav (ona koja dopušta rušenje konvencija: jednako društvenih i staleških kao i vilinskih). A mora se priznati da joj uz grofa Albrechta u liku Friedemanna Vogela i nije teško povjerovati. Vogelu kao Albrechtu, zapravo razmaženu plemiću, koji se eto na izletu malo previše prepustio seoskoj idili i koji je nedvojbeno najveći krivac (ali nikada i negativac!), teško je bilo što zamjeriti. Toliko je daleko od samodopadnosti, profinjen i mio, i uz to besprijekoran u lakoći kretanja, visini skoka i filigranski izbrušenim detaljima, kao i u nekim u nas rijetko viđenim figurama.

Vedro i temperamentno otplesan je pas de deux seljačkoga para Mirne Sporiš i novog gosta Dinua Tamazlacarua (visoka skoka u dijagonali varijacije i vrlo sigurna doskoka). Ozbiljna je i korektna, ali ovaj put ne više od toga Myrtha Mihaele Devald, točan i ekspresivan nesretni lugar Hilarion Tomaža Rodea.

Ipak, možda je još najčudesniji nastup vila, nestvaran i odlično postavljen u tehničkim i prostornim rješenjima uz lirsku i dramatičnu Adamovu glazbu. Broj vila odgovara dimenzijama zagrebačke scene, potpuno puni scenu, a ne pretrpava je, tako da ostaje prozračna, ne koči pokret. Ansambl predvođen Myrthom i dvjema ljupkim vilama (Ashimova i Mirošević) siguran je i točan, ujednačen i lijepih linija u, po ovom baletu poznatim, zahtjevnim niskim skokovima u arabesku.

Cijela predstava odiše mirom i muzikalnošću. Zasluge nosi zasigurno i dirigent Aleksej Baklan, jer je glazba bila u očitu pomnu i finu suglasju s plesačima, tako da je opipljiva prožetost glazbe i pokreta, tempa i pauza sa zajedničkim disanjem.

Ideju sklada i mjere nenametljivo slijedi i kostim Karle Klemenčić, a Dinka Jeričević ponešto je promijenila i prilagodila svoju scenografiju. Primjerice, koliko se sjećam, u pozadini su pitomija brda, a ne više oni prijeteći, oštri vrhovi...

Maja Đurinović