Salsa i Stravinski

Salsa i Stravinski

Iako se tijekom koreografije ne referira na izvorni libreto Posvećenja proljeća, na samu kraju kao da posustaje pod pritiskom povijesnoga značenja tog djela pa ipak završava ritualnim žrtvovanjem

Izraelski plesač i koreograf Emanuel Gat dobitnik je triju vrijednih izraelskih nagrada, sa svojom skupinom sve prisutniji na velikim svjetskim pozornicama, predstavio nam se kraćim Zimskim putovanjem te Posvećenjem proljeća.

Gatovo Posvećenje plešu tri plesačice i dva plesača, prostor rituala luksuzan je crveni tepih, a sve to događa se u koracima salse. Ritual počinje jednostavnim, mirnim preigravanjem plesača na skučenu prostoru tepiha. Plesačice su raspuštenih kosa u zavodljivim crnim opravama, golih nogu, a plesači u crnim košuljama i hlačama. Već sam odnos crvenog i crnog, te vrlo ozbiljna, gotovo prijeteća postava tijela i fokus izvođača, u kombinaciji s poznatom glazbom, nagovješćuju atmosferu napetosti i prigušene erotike. Kada krenu u pokret, izbor zatvorenoga muško–ženskog para i koraka salse potpuno je neočekivan i neobično zanimljiv.

Crveni tepih djeluje kao užareno tlo, ali i mekan privlačan ležaj, na kojem se plesači i plesačice lelujavim kukovima, sitnim senzualnim koracima i isprepletanjem ruku preigravaju, neprestano mijenjajući partnere. Osim kao komercijalna dosjetka (salsa i Stravinski?), Gat je ovdje uspio koreografijom dobiti kontinuirano kretanje prostorom, koje je istovremeno potpuno fluidno u kružnoj repetitivnosti koraka i izmjene partnera, ali i izrazito ritmično. Isto tako, iako je ples neprekidno zavođenje, Gat uspijeva zadržati čvrst oblik, bez približavanja otvorenoj erotizaciji.

U trenutku kada salsa počinje iscrpljivati svoje potencijale, plesači napuštaju tepih i raspršuju se po pozornici. Tu Gat uvodi dramatične geste ruku, pokret pun prostora, snažnih skokova i okreta.

Predstava se dalje razvija u igri salse u središtu i eksploziji otvorenoga prostora. Prema kraju predstave, ipak, osjeća se stanovit zamor, kao da koreografija zahtijeva neki novi element koji bi donio ekstatični proboj. Nažalost to izostaje, pa se čini kao da autor iskušava sve moguće kombinacije već uvedenih elementa. Iako se tijekom koreografije ne referira na izvorni libreto Posvećenja proljeća, na samu kraju kao da posustaje pod pritiskom povijesnoga značenja tog djela pa ipak završava ritualnim žrtvovanjem. No to čini diskretno i elegantno, smirujući grupu na podu, dok jedna plesačica, povezujući dugu raspuštenu kosu, lagano liježe na pod.

Zimsko putovanje na glazbu Franza Shuberta, koje izvodi autor u duetu s Royem Assafom, vrlo dobro funkcionira kao predigra Posvećenju. Koliko je Posvećenje užareno, Zimsko je putovanje hladno, jednostavno, očišćeno. Iako su i ovdje vidljive dramatične geste i zanimljiva organizacija prostora, Gat uspijeva kreirati atmosferu leda i bjeline. Valja još napomenuti specifičan odnos spram glazbe u obama radovima, naime koreografija u nekim dijelovima u potpunosti prati glazbu, a povremeno kao da je napušta, razvijajući se vlastitom dinamikom, no dopuštajući gledateljima da istodobno slušaju glazbu i gledaju ples.

Emanuel Gat zanimljiv je i vješt koreograf, koji pripada skupini onih koji još vjeruju (i uspješno dokazuju) da dobro plesan, originalno koreografiran pokret na klasičnu glazbu i smješten na čistu pozornicu može biti dovoljan za uzbudljivo scensko iskustvo.

Iva Nerina Sibila