S osmijehom na licu

S osmijehom na licu

Smisao za redateljski dinamičan rukopis, uz suptilno propitivanje psihološke strukture protagonistâ, kao i tematiziranje nekih konačnih moralnih dilema, postavljaju Sorrentina kao navlastitu autorsku osobnost, i Suvišan čovjek i Posljedice ljubavi prvorazredan su kinodoživljaj. Istovremeno fabulistički zanimljivo trivijalni, no psihološki i moralno duboki!

Paolo Sorrentino redatelj je koji se vrlo brzo uspeo do sama vrha europskih filmskih autora. Nakon tek tri cjelovečernja igrana filma Talijan je postao miljenikom festivalskih žirija, ali i autor čija ostvarenja filmofili nestrpljivo iščekuju. Miniciklus od tek dva Sorrentinova filma prikazan je u okviru Filmskih programa HFS–a i Kina Tuškanac, kao uvod u najavljeni jesenski ciklus suvremenoga talijanskog filma. Ipak, i ta dva prikazana ostvarenja bila su dobar poticaj, kako za buđenje interesa pisca ovih redaka za predstavljena autora, tako i za najavljen pregled trenutačnoga stanja vrlo drage mu talijanske kinematografije.

Sorrentino je tijekom devedesetih zanat pekao na televiziji, pišući scenarije i povremeno režirajući kratke forme i epizode TV–serija. U nizu zapaženih naslova ističe se njegov scenarij za dojmljiv omnibus o rodnome gradu Polvere di Napoli (1996). Uvodno prikazan film miniciklusa bio je Sorrentinov redateljski prvenac, za koji je napisao i scenarij Suvišan čovjek (L’uomo in piů, 2001). Film je predstavljen u Veneciji iste godine, gdje je pokupio niz priznanja, među ostalim i za najbolji debi. Sorrentino se u Suvišnom čovjeku vraća u Napulj tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je i sam odrastao uz nogomet i popularnu talijansku glazbu. Junaci su njegova filma dva čovjeka istog imena.

Tony Pisapia (Toni Servillo) pjevač je na vrhu svoje glazbene karijere, uspješan kantautor osobenih ljubavnih balada. Posve je ekstrovertiran, ciničan egocentrik koji nema baš mnogo razumijevanja za ljude oko sebe. Drugi Antonio Pisapia (Andrea Renzi) petnaest je godina mlađi Tonyjev imenjak. On je pak introvertiran, sramežljiv, ali i tvrdoglav. U ranim tridesetima, na vrhuncu je nogometne karijere, ali i u ozbiljnim razmišljanjima što učiniti nakon nje. Sorrentino priču gradi na usporednom supostavljanju padova dvojice imenjaka. Ne znajući jedan za drugoga, prolaze sličnu kalvariju gubitka iluzija.

Na kraju, nogometaš počini samoubojstvo, dok pjevač saznaje za njegovu kob putem televizije. Ovako ispričan siže filma doima se banalnim. Kao kakva ironijska, izokrenuta soap–opera! Ipak, Sorrentinov film vrlo je suptilno režijski postavljen. Uz mnogo igre koloritom, dugačkih vožnji unutar kadrova, te majstorsko korištenje glazbe i zvuka, Suvišan čovjek melodrama je dojmljiva ugođaja. Autor portretira stvarnost promašenih egzistencija, no bez suvišna moraliziranja. Mnogi su zapazili stilsku bliskost redatelja s velikim Krzysztofom Kieślowskim. Ona se očituje u ozračju napregnutosti spram nametnutih moralnih uzusa. Suvišan čovjek vidljivo je narativno konstruirano ostvarenje. No, na taj način postavljen filmski svijet ne djeluje neuvjerljivo. Sorrentino ima sposobnost kako da prikuje gledatelja uza samu priču tako i da potakne na razmišljanje o psihološkoj strukturi likova. Autor osobito cijeni filmofilsku magiju, pa tako rado ubacuje onirične sekvence, na razmeđi filmske stvarnosti i snova.

Suvišan čovjek dobar je i zanimljiv film, no prave autorske potencijale Sorrentino u potpunosti otkriva u drugom prikazanom ostvarenju. Posljedice ljubavi (Le conseguenze dell’amore, 2004) već su posve zrelo djelo. Sorrentino ponovno potpisuje i scenarij filma. Isti je i protagonist. Toni Servillo savršeno utjelovljuje redateljeve likove ljermontovskih suvišnih ljudi izgubljenih iluzija. Ovaj put Servillo tumači Tittu di Girolama, negdašnjega burzovnog savjetnika, a sada stanovnika hotelske sobe u anonimnom mjestu talijanske Švicarske. Dvaput tjedno, Titta sjeda u svoj skupocjeni automobil da bi do banke odnio kovčeg pun američkih dolara. Rituale njegova života upotpunjuje ubrizgavanje heroina u venu svake srijede točno u deset sati. Jednom godišnje mijenja krv. Sorrentino film vodi pedantno gradirajući napetost. U prvome dijelu kadrovi i sekvence iznimno su spora ritma i slijede protagonistovu sporu kontemplaciju o vlastitoj prošlosti i sumornoj svakodnevici. U trenutku kada se glavni lik zaljubljuje u konobaricu Sofiju (Olivia Magnani) sve se mijenja. Događaji se počinju zbivati mnogo brže. Montažni i ritam filmske radnje ubrzavaju se do fatalna završetka. Jasno, protagonistovo zaljubljivanje greška je koja će dovesti do neizbježna kraja — njegove smrti i automobilske nesreće žene u koju se zaljubljuje. Sorrentinova je pozornost u filmu usredotočena na fizički zatvor, heroinsku ovisnost te nadasve nepodnošljivu nesanicu lika s kojim bi se teško bilo tko želio poistovjetiti. Sam će o tome reći: »Volim ne–mjesta, poput hotela u kojem se samozatvorio Titta, kao i snimanje nevidljivih mentalnih zatvora u kojima živimo.« Polaritet između samonadzirane, hladne sigurnosti i transcendirajućeg bijega u životni svijet emocija i suosjećanja drugime, Sorrentino izvodi upravo maestralno. Glavni lik, isprva odbojan i hladan, redateljskom invencijom iznenada će oživjeti kao topao i human, posebice nakon što novac ukraden mafiji ostavlja starome bračnom paru, nekadašnjim vlasnicima hotela u kojem živi. Dok je veći dio filma bio nepronično ledenohladna izraza, bez ikakva facijalnog iskaza, Titta tone u poslovični mafijaški cement s osmijehom na licu. Protagonistov nikad realiziran odnos sa Sofiom naslućuje visinu njegovih osjećaja. Da, doslovce visinu! Naime, njihovo se nedogođeno putovanje trebalo desiti u planinama. Tamo, pak, na vrhu stupa za električnu energiju kamera se približuje licu Dina Giuffrea, jedina Tittina istinskog prijatelja. Sorrentinova naratološka konstrukcija iskazuje njegovu opsesivnu filmsku potragu za licem i naličjem moralnosti. Ovaj se put autorova bliskost s Kieślowskim ocrtava na licu njegova protagonista. Mramorno, nepronično lice protagonista Posljedica ljubavi podsjetilo me na posljednje fotografije Kieślowskog, snimljene u bolnici, netom nakon njegove smrti. Iza prividne hladnoće tih lica zbiva se strastvena transgresija prema konačnim moralnim pitanjima! Posljedice ljubavi prikazane su na festivalu u Cannesu 2004.Sorrentino je postao ljubimcem kanskog žirija, jer je i ovogodišnji uradak Obiteljski prijatelj (L’amico di famiglia, 2006) bio u službenoj konkurenciji. Dva odgledana filma talijanskoga filmaša zaintrigirala su moj gledateljski interes. Smisao za redateljski dinamičan rukopis, uz suptilno propitivanje psihološke strukture protagonistâ, kao i tematiziranje nekih konačnih moralnih dilema, postavljaju Sorrentina kao navlastitu autorsku osobnost. Posebična iskonstruiranost fabula tih filmova daje, pak, naslutiti njegov scenaristički talent i osebujno filmofilstvo. Iako se na razini realističke uvjerljivosti tih filmskih priča one moge učiniti upitnima, i Suvišan čovjek i Posljedice ljubavi prvorazredan su kinodoživljaj. Istovremeno fabulistički zanimljivo trivijalni, no psihološki i moralno duboki! Nadam se da će mi i najnoviji Sorrentinov film, Obiteljski prijatelj, ponuditi slično iskustvo. Stoga s nestrpljenjem očekujem jesenski ciklus suvremenoga talijanskog filma!

Marijan Krivak