S novim identitetom

S novim identitetom

Relativan uspjeh nastupa zagrebačkih violinista s gostom violinistom Orestom Shourgotom u Koncertu u d-molu Giuseppea Tartinija opravdava nadu u bolje dane zagrebačke komorno-solističke scene

U stendalovskoj mješavini crvene i crne odjevne kombinacije sa čak pet (!) dama u gudačkim redovima protekao je posljednji ovosezonski koncertni raspored Zagrebačkih solista u HGZ–u (6. lipnja). Odnedavna ojačani i novim koncertnim majstorom i umjetničkim voditeljem u violinističkome liku gotovo do jučer Borivoja M. Jerčića, a sada samo Bore, američkoga povratnika Martinića, barem starim imenom slavan zagrebački ansambl bez dirigenta i s novim je vizualnim identitetom za novu sezonu pokrenuo širu akciju revitalizacije umjetničkoga djelovanja, kojemu valja pribrojiti i čujno pomlađen zvuk na putu budućih, skladno ujednačenih tonskih vibracija.

Za sada se, međutim, sudeći i po dojmu muziciranja uz glazbu Brucknera, Tartinija i Borisa Papandopula, potraga Zagrebačkih solista zaustavlja i u izgubljenu i u ponovno, ali polovično pronađenu vremenu, gdje lijepu suglasju u odjeku četrnaestero gudača smeta neizbrušena boja s nedovoljno pregnantnom artikulacijom metra i ritma kao štitnikom svake sigurno uređene kompozicijske kuće. Sve je to vjerojatno ipak prirodni tijek u družbi još nedovoljno upoznatih pojedinačnih vrlina glazbenika u stvaranju iste takve cjeline, a za koju jedan voditelj s jednom vizijom i ako treba autokratski dogovorena kolektiviteta (a u glazbi, vidjeli smo, felinijevska, samoupravno–demokratska proba orkestra ne prolazi lako!) može priskrbiti budućnost s pokrićem. Uloga Bore Martinića tim je ozbiljnija i odgovornija, a relativan uspjeh nastupa s gostom violinistom Orestom Shourgotom u Koncertu u d–molu Giuseppea Tartinija opravdava nadu u bolje dane zagrebačke komorno–solističke scene. Jer, iako ponešto tvrd u pristupu baroknoj motorici, zagrebački Ukrajinac s vrijednim koncertmajstorskim iskustvom u Zagrebačkoj filharmoniji na baštini je odlične tehnike razvio primjernu muzikalnost i osjećaj za frazu Tartinijeva zakučastoga sloga, ponudivši muški sočan ton i potez privlačnih vanjskih efekata.

Svoju lipanjsku koncertnu večer ansambl Zagrebačkih solista otvorio je inače nerazumnim, a za potpisnika skladbe posvema uobičajenim, upravo simfonijskim dimenzijama Brucknerova Kvinteta za gudače u F–duru. I dok bi, primjerice, Mozart s trećim uhom za klasični red, u pedesetak minuta ugurao čak dvije simfonije briljantna sjaja, bruknerovski (pre)zreli romantičarski svijet u nizu četrostavačna prepletaja donosi tečevine svih znanja i vještina u skladanju, od blažena koralnoga pjeva u Adagiu do polifonih zametaka u Finalu, a sve u svjetlu svakako preduge, a logikom moći slušanja i koncentracije i zamorne tvorbe. I tu je baš majstorstvo osjećanja unutarnjega daha još jednom prikazao naš Boris, mlada starina Papandopulo od sto ljeta, čijim su Scherzom, kao nesuđenim dijelom glasovite Sinfoniette iz 1938, Solisti i završili program. I hitro su tako u vodouzlaznima i vodosilaznim kolonadama pizzicato–epizode sustizale papandopulovski prepoznatljivo obrađenu nepravilnu ritmiku folklornoga (orijentalnoga) mirisa i štiha, o koju će se u središnjemu Triju neobične, puzajuće melodije položene na mrmor sigurne harmonije, po povratku na izvor pitke, skercozne vode, opet nestašno objesiti mudro uravnotežen međugovor narodne posudbenice i izvorne umjetničke invencije.

U visokom stilu uvijek nova, svježega, a jedanaest godina stara salonskog identiteta, pak, svoju je posljednju kućnokoncertnu priču bojio nastup orguljašice Ljerke Očić i članova Gudačkoga kvarteta Sebastian (8. lipnja). Podijelivši pristup muziciranju za slušatelje III. programa Hrvatskoga radija u izravnome prijenosu, ali i pred odabranom publikom / članovima Društva za promicanje orguljske glazbene umjetnosti Franjo Dugan, st. na dva prividno suprotstavljena stilska svijeta, umjetnici su s jedne strane u žestoku iskazu štovanja, ljubavi i vlastita znanja, a o 250. obljetnici rođenja, na posebno iskren način oživili od svih najdelikatnijih najdelikatnije možda kajde po naputku Salzburžanina Amadeusa Mozarta. U drugome će se uglu, u jednakoj ozbiljnosti tehničke i izvedbene provedbe, o Mozartovo blago invencije priljubiti i glazba Hrvata Miljenka Prohaske s praizvedbom violinsko–orguljskoga Ariosa te uvijek rado slušanom reprizom Sebastiane za sastav gudačkoga kvarteta. I tako će u spoju specifične (i) country–harmonije praznih intervala i trozvuka s pridjevkom karakterističnoga (i) jazz–obrasca, ukusno pitka i topla Prohaskina melodijska riječ lakopotezno premostiti udaljenost (Mozartova) vremena i prostora, u kojemu i Anđelko Krpan i Ljerka Očić zajedno s violinisticom Fani Bandur, violistom Nebojšom Floreanijem te violončelistom Augustinom Meršićem, pronalaze suglasja od vrsna reproduktivnoga formata.

Posebno se to odnosi na sjajno donesene dvije Mozartove sonate da chiesa, gdje izvrsno kontrolirani brzaci od solistički postavljene orguljske linije u onoj drugoj s Koechelovom oznakom 336 letvicu podižu do granica literature najvišega koncertantnoga položaja. A to već umiju samo velemajstori(ce) poput Ljerke Očić i pridružena kvartetskoga sloga u obliku orkestralne pratnje, čije minijaturne minute trajanja cijelu glazbu pretvaraju u dugu s mnoštvom višedimenzionalnih pitanja i odgovora. A da se u jednostavnosti kriju složenice posebnih zanatskih zamki, prikazao je i Mozartov orguljski Andante u F–duru, kao i prvi od šest takozvanih Haydn–kvarteta u G–duru, gdje umjetničko oblikovanje kao nadgradnja neraskidivo izranja iz zakučaste niti višelinijskih i kontrapunktski tretiranih solističkih dionica. Lijepo su to osjetili i članovi Kvarteta Sebastian zajedno s Ljerkom Očić, čijim je muziciranjem strujilo zajedništvo u zvonku tonu i s profinjenim nijansama u oblikovanju dinamičkih i agogičkih promjena. Baš poput idealna štiva za kućne koncerte u Salonu Očić, na kraju čijega se jedanaestoga godišta, s glazbom Mozarta i Prohaske u prvome planu, zrcali i novi krug domjenaka u zelenoj oazi s Lašćinskoga brijega.