Rado stojim na pokretnim stubama

Rado stojim na pokretnim stubama

Günter Grass

Upravo sam dopratio Mariju do ekspresnoga vlaka za Bremerhaven. Nisam smio ostati na peronu i biti svjedokom njezina odlaska. Ni Marija ni ja ne volimo ostavljati jedno drugo, biti žrtvama gotovo uvijek točne željeznice.

Mirno smo se zagrlili i odvojili, kao da je to samo do sutra. Sada prolazim predvorjem, sudaram se, ispričavam, ali prekasno, izvlačim cigaretu bez vađenja kutije iz džepa i moram kupiti šibice.

Zatim moram čekati. Pokretne stube sasvim polako usisavaju jesenski odjevene prolaznike. Sad i ja pravim korak, i ja stojim u redu, između dva gumena ogrtača koji odišu vlagom. Rado stojim na pokretnim stubama. Mogu se potpuno posvetiti cigareti i podići poput dima. Mašinerija mi ulijeva povjerenje. Ni iznad ni ispod mene ne javlja se potreba za razgovorom. Stube govore. Misli se redaju sasvim dobro: Marija je, bit će, dospjela do predgrađa, vlak će stići u Bremerhaven na vrijeme. Nadam se da nema poteškoća. Schulte-Vogelsang kaže da se možemo sasvim pouzdati u njegov rad. I da će i prijeko sve ići glatko. Možda smo ipak trebali pokušati preko Švicarske? Potvrđeno mi je, da je Vogelsang pouzdan. Navodno je već radio za mnoge, i uvijek je dobro prošlo. Zašto bi Marija, osobito zato što je kod nas radila samo kratko vrijeme, imala peh?

Žena ispred mene trlja oči. Šmrca.

Bacam pogled unatrag. Ispod mene redaju se šeširi. I grozd na podnožju stuba sastoji se samo od pokrivala za glavu. Dobro mi čini što više nisam izložen pojedinostima ljudskih lica. Zato moj pogled i želi izbjeći uzlazni smjer vožnje. Ipak se okrećem. To ne bih trebao činiti. Gore, gdje stube obložene tvrdom gumom gutaju same sebe, gdje nestaju potiljak po potiljak, šešir po šešir, stoje dva gospodina. Nema dvojbe da su svoje ozbiljne oči sačuvali za mene. I ne pomišljam ponovno se okrenuti, a pogotovo ne uputiti se suprotno od kretanja stuba, suprotno od šešira ispod mene. Ta smiješna sigurnost, taj zavodljivi osjećaj da dok god živiš na stubama, tad živiš, dok god netko stoji ispred, dok netko diše iza tebe, nitko se ne može ugurati između.

Visina stuba se smanjuje, koraknem malo unatrag da vrškom noge ne dospijem ispod gumenih rubova koji strše. Gotovo se i radujem što mi je silazak sa stuba uspio s takvom sigurnošću.

Gospoda izgovaraju moje ime, pokazuju isprave i sa smiješkom mi priopćavaju da će Marijin vlak stići u Bremerhaven na vrijeme i da će i tamo čekati neka gospoda, ali zasigurno ne da bi joj uručila cvijeće. Kako je efektno što je moja cigareta upravo u ovom trenutku do kraja popušena. Slijedim gospodu.

Prevela Libuše Jirsak

Ilustrirala Jasenka Bulj