Priznavanje zabranjenoga medija

Priznavanje zabranjenoga medija

Prikazano je stvaralaštvo namijenjeno djeci, a uz našu selekciju od 45 autora našlo se po deset ilustratora iz austrijske, iranske, slovačke, slovenske i talijanske selekcije. Tako doista možemo odmjeriti kreativne snage i umjetničke dosege naših autora sa stranima. Uz neupitnu vrijednost inozemnih nacionalnih selekcija, hrvatska ilustracija pokazala je svu vrsnoću

Nedavno otvorena izložba u zagrebačkim Klovićevim dvorima, odnosno kulturna manifestacija koja je upravo startala, Prvi hrvatski bijenale ilustracije, konačno je ispunila veliku prazninu koja je vladala na području likovnih (primijenjenih) umjetnosti. Iako je tradicija oslikane, ilustrirane knjige u Hrvatskoj iznimno bogata i dugotrajna, od prvih srednjovjekovnih iluminiranih rukopisa, pa do starih majstora moderne ilustracije (Andrija Maurović, Vladimir Kirin), taj je medij bio podosta zanemarivan, a kvaliteta osporavana. Ilustracija je, podsjetimo i na to, čak bila preskočena u Enciklopediji hrvatske umjetnosti, a autori koji su se njome bavili teže su od ostalih ulazili u eminentne muzejske i galerijske prostore. Razloge tomu trebamo tražiti u posebnostima sama medija, odnosno njegove povezanosti uz tiskani medij (knjiga, slikovnica, časopis, dnevne novine) i tekst. Korespondencija na tekst je nužna, no ilustracija često nadilazi puku interpretaciju te se likovnom kvalitetom i svježinom izraza i ideje nameće kao umjetnički relevantan proizvod.

I dok je književni tekst dobivao kritičarsku pozornost i valorizaciju, ilustracija je (barem što se likovne kritike tiče) ostavljana po strani. Osvješćivanje i zrenje koje je dovelo do konačnog nastanka bijenala, priređivanja samostalnih i skupnih izložbi, boljeg povezivanja same ilustratorske struke, traje zapravo već nekoliko desetaka godina. Godine 1967. Savez društava Naša djeca Hrvatske osnovao je nagradu Grigor Vitez, koja se dodjeljuje svake godine — u dvjema kategorijama, za tekst i za ilustraciju. Prvi dobitnik nagrade za ilustraciju bio je Vilko Selan Gliha, a ostali su nagrađeni Ivica Antolčić, Ivan Vitez, Svjetlan Junaković, Mladen Veža, Joško Marušić, Pika Vončina, Cvijeta Job, Albert Kinert, Edo Kovačević, Danica Rusjan, Zlatko Bourek, Aleksandar Marks, Pavao Štalter, Boris Dogan, Vasko Lipovac, Zvonimir Balog, Vjekoslav Vojo Radoičić, Ivan Lacković Croata, Branka Ćetković, Nevenka Macolić, Boris Kolar, Radovan Domagoj Devlić, Andrea Peterlik Huseinović, Sanja Rešček, Marsela Hajdinjak Kreč. Neki od tih autora poznatiji su kao slikari, odnosno grafičari, a neki su se isključivo posvetili ilustraciji. Prvi umjetnik koji se javno deklarirao kao ilustrator jest Ivan Vitez, jedan od inicijatora sama bijenala. I dok su naši autori uspješno sudjelovali na najvećim međunarodnim izložbama ilustracije (Sajmu dječje knjige u Bologni i Bijenalu ilustracija u Bratislavi) te često na njima i osvajali nagrade, u domovini je recepcija uglavnom ostala na razini ljubavi koju pojedinac njeguje prema slikovnicama i knjigama iz djetinjstva, kronično je nedostajalo njezino sustavno praćenje.

Zahvaljujući međunarodnoj afirmaciji Svjetlana Junakovića, koji je ostvario mnoge uspješne autorske slikovnice, te pojavi velikog broja mladih, kvalitetnih autora unatrag desetak godina, u posljednje se vrijeme sve češće govori o ilustraciji kao području svježih umjetničkih ostvarenja. Prošle godine ULUPUH je objavio prvi katalog ilustratora te je na Interliberu organizirao izložbu mladih autora pod naslovom —35.

Na Prvom hrvatskom bijenalu ilustracije u koncepciji više kustosice Klovićevih dvora Koraljke Jurčec Kos prikazano je stvaralaštvo namijenjeno djeci, a uz našu selekciju od 45 autora (žiriranu i prema odabiru Ranke Javor) našlo se po deset ilustratora iz austrijske, iranske (dva izbora, službeni izdavačke kuće Shabaviz, i drugi Instituta za intelektualni razvoj djece i mladih Kanoon), slovačke, slovenske i talijanske selekcije. Tako doista možemo odmjeriti kreativne snage i umjetničke dosege naših autora sa stranima. Uz neupitnu vrijednost inozemnih nacionalnih selekcija, hrvatska ilustracija pokazala je svu vrsnoću u generacijskom rasponu od Radoičića, Baloga, Viteza, preko Junakovića, P. Vončine, M. Vladić Maštruko, A. Peterlik Huseinović, Jerabeka, D. Kolanović do mladih autora (S. Rešček, Gregov, A. Kadoić, Zlatić, Torjanac, Ćeran, S. Čoh, Srdarev). Svjetlan Junaković, dobitnik Velike nagrade Bijenala izložio je, među ostalim, najnovije radove — portrete životinja prema najpoznatijim radovima europskog slikarstva (Piero della Francesca, Leonardo da Vinci, Ingres), uz užitak prepoznavanja klasike u posve drukčijem prikazu Junaković pruža i vrhunsku umjetničku izvedbu. Zvonimir Balog, koji je dobio posebno priznanje Bijenala, poznat je ponajprije po ilustriranju vlastitih tekstova, autorskim slikovnicama poput Velika mrvica, njegovi likovni radovi specifičan su opus, snažne geste i ekspresivnosti izražene pomaknutom perspektivom, zanimljivom karakterizacijom i jakim kolorizmom. Mladi ilustratori također su se istaknuli, iza mnogih stoji već znatan opus, objavljene knjige i u domaćih i u stranih izdavača. Očigledno je vješta primjena novih računalnih mogućnosti, napose u Zdenka Bašića, dobitnika druge nagrade Bijenala. Njegove kompjutorske grafike na temu samoborskih legendi spajaju nekoliko autorskih izričaja (lutkarstvo, fotografiju i računalnu obradu). Tomislav Tomić (s njim dijeli drugu nagradu), već se sada nametnuo kao maestralni crtač na tragu starih majstora sjevernjačke renesanse, koji na svojim realističkim crtežima u tušu nudi mnoštvo začudnih pojedinosti i zanimljivih karakternih rješenja. Uz ilustracije izložene su i skulpture i instalacije (Balog, Radoičić, Srdarev, Vončina). Posebno se ističe osvijetljena oprava Manuele Vladić Maštruko s temom Djevojčice sa žigicama.

Podvostručena iranska selekcija pokazuje kako je u toj zemlji i danas živa tradicija ilustriranja knjiga. Ona naime traje već gotovo dvije i pol tisuće godina. Ovdje prikazana produkcija seže od izričaja s tradicionalnim elementima koji jasno upućuju na podrijetlo (npr. Negin Ehtesabian, Hassan Amekan), do onih koji se izražavaju univerzalnim likovnim jezikom (npr. Sharareh Khosravani, Fateme Radpour). U sjeni nedavnih kontroverzi oko karikatura zanimljive su kolažirane ilustracije koje uz primjenu islamskih ikonoloških elemenata posežu i za općepoznatim simbolima zapadnoeuropske kulture (npr. Michelangelov David, ali i gotička Djevica te dijete Isus).

Slovenska selekcija nudi raznolike autorske opuse autora srednje (predstavnike tipično slovenske ilustracije) i mlađe generacije (koja stilski izlazi iz prepoznatljivih nacionalnih okvira), što je rezultiralo u nadasve vrsnu izboru. Posebno je zanimljiva Alenka Sottler, koja stvara vizualno iznimno privlačne crteže gotovo metafizičke atmosfere (crno bijele i u boji) iscrtane kratkim potezima.

Slovačka ilustracija ima dugu tradiciju, važan je i njihov Bratislavski bijenale ilustracija (utemeljen 1967). Zastupljena je tradicionalna škola (glavni su predstavnici Dušan Kállay i Kamila Štanclová) s naglaskom na kolorizmu (npr. Andrej Augustín, Petra Štrelingerová-Hilbert), odnosno stiliziranoj dekorativnosti (npr. Peter Uchnár).

Austrijska selekcija predstavljena je klasičnijim radovima, od zafrkantskih ilustracija mladoga Geralda Hartwiga, do klasika austrijske ilustracije, Angelike Kaufmann. Njezine ilustracije, koje se kolebaju između detaljizma i apstrakcije, bez pomoći teksta potiču maštu mlade publike. Izlaže i Luise Kloos, koja je selektorica.

Specifičnost talijanske selekcije jest izlazak iz okvira tiskanog medija (tradicionalni su crteži Gianluke Constantinija i grafike Cornelije Badelite, eventualno slike Mare Aghem). Ostali autori kriju se pod pseudonimima Cikita Z, PixelPancho ili su pak objedinjeni pod nazivima Sweety, Todo, Absolute Poetry/Illustrato, NO!WAR Project. Njihovo polje izražavanja jest ulica, javni prostori, a koriste se i multimedijom, čime najviše odskaču od ostalih nacionalnih selekcija vezanih uz klasični pogled na ilustraciju.

Nakon početnog zadovoljstva što je dugo očekivani projekt napokon realiziran, i održan u respektabilnu prostoru Klovićevih dvora, možemo se nadati da će on jednoga dana dosegnuti razinu drugih europskih i svjetskih manifestacija takva tipa, te da će ilustracija sve više dobivati pozornost i ocjenu koju zaslužuje.

Barbara Vujanović