PREPISIVANJE

PREPISIVANJE

Beltrami je skrenuo u neočekivanu smjeru. Odustao je od zborske partiture koja je obilježila Goldsmithovu verziju. Umjesto toga, oslonio se na Goldsmithove instrumentalne teme i njih je uklopio u vlastito viđenje suvremenoga Pretkazanja

Fasciniran verzijom iz 1976, redatelj filma Omen 666 John Moore slijedio je izvornik Richarda Donnera, pa je novi Omen samo nešto osuvremenjena prepiska staroga. Leiv Schrieber je Gregory Peck, a Julia Styles Lee Remick.

S glazbom je slično. Izbor Marca Beltramija kao skladatelja bio je prilično mudar potez. Beltrami se, naime, specijalizirao za filmove nadnaravno-stravične tematike (Dracula 2000, Dracula III, Lovac, Terminator III, Blade III, Hellboy, Ja, robot), a činjenica da mu je Jerry Goldsmith bio mentor kao i činjenica da se Beltrami pokazao izvrsnim plagijatorom u filmu Kraljevstvo nebesko, bile su nabolja preporuka za Omen 666. Beltrami se nadovezao na redateljevo htijenje: ne mijenjati ništa i stvoriti film što sličniji izvorniku (vjerojatno je to bila osobna zadovoljština Johna Moorea), no kako stvoriti partituru koja će biti iole dorasla Goldsmithovu Ave Satani?

U očekivanju sličnih poteza — dakle, uporabe zbora poput klasično-jezovitog Dies irae — Beltrami je skrenuo u neočekivanu smjeru. Odustao je od zborske partiture koja je obilježila Goldsmithovu verziju (zbor je, doduše, ipak ostao, ali samo kao povremeni dah zla — no ni na odjavnoj špici, gdje bi se to očekivalo, ne pojavljuje se ništa slično Ave Satani). Umjesto toga, Beltrami se oslonio na Goldsmithove instrumentalne teme i njih je uklopio u vlastito viđenje suvremenoga Pretkazanja (nije slučajno da se film u kinima pojavio 6. 6. 2006). Njegova se partitura, čak više od Mooreova filma, pretvorila u pravu posvetu: teme, makar kratke, tražile su prepoznavanje te su vukle u goldsmitovski glazbeni jezik (stalno se čekao taj Ave Satani, kojega nije bilo). Beltrami je Goldsmithovim temama (neke je malo izmijenio), koje su profinjeno i tiho crtale rast i sve veću moć đavoljega djeteta, izravno podsjećao na izvornik otvoreno priznajući da on nije Jerry Goldsmith — teme su uvijek skliznule u neutralniju i suvremeniju glazbu. Sklonost udaraljkama i sintetskim ritmovima povremeno je zaokupljala akcijske scene, no Beltrami je iz starijega u noviji glazbeni jezik prelazio spontano, bez rezova ili obilježavanja svojeg, odnosno Goldsmithova glazbenog područja. Zato se partitura uklopila u okolinu 21. stoljeća (mobiteli, drukčije ulice, drukčiji interijeri) te je vukla paralelu sa suvremenim filmskim skladanjem u kojemu su filmske teme sve više rijetkost i u kojemu računalo služi kao pomoć za pokretanje akcije, kao i približavanje glazbe zvuku (nekoliko stingera, glazbenih udara, doista podižu neke scene, podsjećajući gledatelja da se ipak radi o filmu strave a ne samo o remake-hommageu). U tom smislu najinventivniji je bio prizor u kojemu crkveno zvono postaje dio partiture: nasilna ritmičnost i paralelna religioznost anticipirali su važno otkriće dok je svećenik uništena lica nesigurnom rukom ispisivao riječ.

Nažalost, Marco Beltrami neće mnogo profitirati ovom partiturom. Budući da je, poput filma, ipak prije svega mišljena kao posveta (premda je ta posveta inventivnija od vizualne), ona se samo nadovezuje na niz B-blockbustera koji kvalitativno, financijski i žanrovski guraju Beltramijevu karijeru u određenu holivudsku ladicu. U njoj je, čini se, skladatelj posve zadovoljan.

Irena Paulus