Pravo osvježenje

Pravo osvježenje

S obzirom na očigledne, i u naših mlađih pjevačica ne baš česte, džezističke predispozicije bila bi prava šteta ukoliko Suzana Horvat ne bi ostala na tragu te glazbe

O domaćem je ženskom jazz–vokalu već bilo riječi u ovoj rubrici, i to s naglaskom na osobnim ili umjetno stvorenim stilskim odrednicama nekih naših mladih pjevačica. Dvije su od njih za jazz nadarene, Helena Bastić i Valerija Nikolovska, već očito odabrale svoje glazbene putove, a jak motiv za ponovni osvrt na sličnu, premda ne istu, temu zove se: Suzana Horvat. Tu ćemo vokalisticu i pijanisticu na javnim nastupima susretati rijetko, a kad se to i dogodi, bit će to, barem za sada, na razini pokrajinskih klubova ili na cesti, gdje sam je uz pratnju malog sastava, u kojem su nastupili nadareni gitarist Antun Glasnović, kontrabasist Luka Veselinović, te u Sick Swingersima već afirmiran bubnjar Miro Lehpamer, ispred popularnoga zagrebačkog kafića Charlie pred malim brojem slučajnih slušatelja uspio 7. lipnja uživo čuti. Istina, povjerenje je toj mladoj umjetnici već ranije povjerila zagrebačka diskografska kuća Aquarius Records, izdavši joj prvenac s nizom originalnih skladbi i za njih napisanih tekstova, nazvan Na kraju dana. Javni se nastupi ne mogu dakako uspoređivati sa studijskim, ali je ovaj sa stajališta jazza, održan u sklopu ulične manifestacije infantilna imena Cest is d’ best, u konkurenciji s uličnim pelivanima i klaunom, bio pravo osvježenje.

Suzana Horvat rođena je Zagrepčanka, koja živi i radi u selu Brdovec u blizini Zaprešića. Stjecajem se okolnosti još u mladosti upoznala s opusima legendarnih jazz–pjevačica Dine Washington i Nancy Wilson, što je svakako bio vrlo dobar temelj njezinoj budućoj glazbenoj usmjerenosti. Suočena s ozbiljnim zdravstvenim problemom, te stoga oslonjena isključivo na auditivnu glazbenu percepciju i vlastitu nadarenost, Suzana Horvat odlučuje se za pisanje vlastitih skladbi i tekstova, izvodeći ih prateći se sama na glasoviru, na vrlo prihvatljiv, slušljiv i nepretenciozan način. To je i razlogom što u njezinim programima zasad nema jazz–standarda koje naziva coverima, ili bluesa, koji inače jako voli. Ipak, u njezinim se interpretacijama osjeća urođen i vrijedan osjećaj za jazz, u kojem ne bi trebalo tražiti neki izvanserijski pijanizam ili čudesne glasovne mogućnosti, jer ona sve to uspješno kompenzira iznimnim jazz–pristupom, obogaćenim i jednom estetskom dimenzijom, što na našoj jazz–sceni ne susrećemo često. S druge strane isključiva usredotočenost na vlastite pjesme, i u tome traženje nekoga hita, opasnost je koja vreba i Suzanu Horvat, koja oslonjena sama na sebe zaslužuje čestite producentske ruke. Ukoliko je pak proždre naša, nekad poštovanja vrijedna, a danas do dna kakvoće unižena estrada, sudeći barem po objavljenim skladbama; More, Jedino ljubav, Vjerujem te Dan i noć, neće za atraktivnu autoricu biti najsretnije rješenje. No, kao i na početku teksta spomenute naše dvije vokalistice, i Suzana Horvat razmišlja svojom glavom, i poći će svojim glazbenim putovima. S obzirom na očigledne, i u naših mlađih pjevačica ne baš česte, džezističke predispozicije bila bi prava šteta ukoliko ne bi ostala na tragu te glazbe. O tome će više reći njezin drugi CD, koji upravo priprema, i koji će možda odgovoriti na pitanje hoćemo li dobiti hrvatsku inačicu Nore Jones ili čak Diane Krall.