Poetični breakdance

Poetični breakdance

Da se apstrahiranjem gubi subverzivna dimenzija (plesa socijalno obespravljenih), točno je, ali dobiva se stvaranje zasebnog i inovativnog plesnog rječnika

Segmentacija i delineacija pokreta, brzi okreti, lelujanje koje struji dijelovima tijela i završava neočekivanim trzajem te zaleđivanjem na mjestu, uglatost pokreta, asimetrija, poliritmična osjetljivost i usredotočenost na tlo, sve su to obilježja breakdancea stopljena zajedno s rječnikom apstraktnoga suvremenog plesa i klasičnog baleta u predstavi Stih i stihovi. Koncept i režiju potpisuje Robert Hylton, koreografiju skupina Urban Classicism i Hylton zajedno, a glazbu Billy Biznizz.

Izvođači intrigantna plesnog amalgama tjelesno su krhka, a očigledno i klasično baletno obrazovana, nježna, poetična b–girl Rose Chu, koja strastveno pleše breakdance jedne dobro odgojene djevojke, potom Paula Vacarey, koja se uvjerljivo trudi parirati svojim muškim partnerima, odličnim plesačima Jakeu Nwoguu i Theu Aladeu, koji pak izvanredno nijansirano, temperamentno i rafinirano ostvaruju željenu Hyltonovu fuziju breaka i suvremenih plesnih tehnika, a pridružuje im se i duhovit, sjajan skladatelj i manipulator gramofonskim pločama / vinilima, DJ i (jasno) plesač Billy Biznizz, kao i sam Robert Hylton, spiritus movens urbanoga klasičnog plesa. Robert Hylton po vlastitu je priznanju (u brojnim interviewima) movement junkie. On je street dancer, nasmiješeni popper (i u ovoj predstavi evocira imitaciju pantomime i robotskih, mehaničkih pokreta poppinga), ali i plesač s diplomom Northern School of Contemporary Dance u Leedsu.

Tvrditi da breakdance nužno gubi estetizacijom i prijenosom u artificijelnu formu plesne predstave jest samo djelomično točno. U predstavi Stih i stihovi ortodoksni breakdance kao agresivno zagovaranje muške dominacije, snage, solidarnosti, kompetitivnosti, ples koji je razbijački, opasan, pun agresivnih položaja i pokreta koji kao da eksplodiraju gnjev, buku i bijes plesača i nije nužno prijateljski prema promatraču, zamjenjuje crossover plesnih izričaja koji lišavaju breakdance njegove naglašene maskulinosti (u pojedinim svojim inačicama i mizoginosti) i kompetitivnosti. Da se apstrahiranjem gubi subverzivna dimenzija (plesa socijalno obespravljenih) točno je, ali se dobiva stvaranje zasebna i inovativna plesnog rječnika, jednakovrijedna ostalim plesnim izričajima, i upravo je to osnovno obilježje rada Roberta Hyltona — on breakdance tretira kao estetsku plesnu praksu.

Toliko isticana društvena subverzivnost breakdancea i šire hip–hop kulture nije baš tako neupitna. Upravo zbog svoje akrobatike, vratolomnog i opasnog karaktera breakdance pripada mladim elastičnim tijelima, što danas izvrsno pogoduje marketinški i merkantilistički jako isplativu zagovaranju kulta mladosti i iskorištavanju hip–hop kulture (u počecima i u biti underground i podkopavalačke), s nakanom njezine emtivizacije, komercijalizacije, a sa svrhom što bolje / skuplje prodaje accessoirea hip–hopa: odjeće s potpisom, razmetljivih automobila, svega onog što asocira na život medijski i novčano uspjelih rapera, b–boyeva, DJ–eva...

Ono što izvode plesači i plesačice u Hyltonovoj predstavi prisno je, dohvatljivo, inkluzivno. Pravovjerni breakeri time vjerojatno uopće neće biti zadovoljni, ali poruka hip–hop kulture o nužnosti razumijevanja različitosti, potrebi zagovaranja mira, ljubavi i humanosti u predstavi Stih i stihovi itekako je sačuvana, jasno vidljiva, i čak preplavljuje. U optimizmu kojim predstava isijava, u Hyltonovim darom stvorenoj fuziji breakdancea, poppinga, suvremenoga plesa i klasičnog baleta. Ne nužno tim redoslijedom i ne u točno odredivim postocima, ali s velikom dozom uvjerljivosti i prijenosa dobrih emocija na nas, publiku. Prijateljska predstava u kojoj koreograf izražava povjerenje u mogućnost komunikacije / suradnje: umjetničke i ljudske, individualne i socijalne, komunikacije i suradnje posredovane plesom i uspjelom plesnom predstavom.

Katja Šimunić