Opetovnica

Opetovnica

Ovaj tekst pišem polovicom lipnja, kad je još jedna nastavna godina došla svome kraju. Popravkaši — oni koji još mogu dodatnim ispitivanjem prijeći u viši razred — ne moraju kao nekoć prvu i jedinu priliku čekati do kraja ljetnih praznika. Sada im se muke osjetno smanjuju (a profesorima povećavaju), jer već desetak dana nakon završetka nastave imaju priliku ispraviti ono što im nije uspjelo cijele godine. Čupanje odgovora (makar tek u tragovima) iz tih i takvih đaka ravno je čupanju repe u ruskoj narodnoj priči (miš za mačku, mačka za psa, pas za unuku, unuka za baku, baka za djeda, djed za repu — i tako, viribus unitis, iščupaše repu). Oni kojima to ni prije ni poslije ljetnih praznika ne uspije (danas su takvi rjeđi nego prije, no ne zato što su bolji đaci) osuđeni su na ponavljanje razreda. Postaju ponavljači / ponavljačice, a u vrijeme mojega školovanja (latinski još nije bio stjeran u mišju rupu) bili su repetenti / repetentice (u svakom slučaju drugoredaši). Oni bi nam došli u razred na početku nove školske godine. Postoji za takve i izraz ponovac, koji osim ovoga značenja ima još jedno: snijeg koji padne na već postojeći. Sličnu riječ (za rinnovazione, rinnovamento) imaju stariji dvojezični rječnici (Parčić, Deanović). To je ponova (uz obnovu, dakako). Spominjem je zato što su je noviji rječnici hrvatskoga jezika već izgubili. Možda je danas repetenata (lat. repetens, njem. Repetent, onaj koji ponavlja; particip prezenta gl. repetere) manje nego nekoć i zašto što je sve više prijetnji profesorima (verbalnih, ali i neverbalnih), pa i repetiranja oružja, što nažalost i nije uvijek završavalo samo na repetiranju (repetirati, ponovno potegnuti otponac na vatrenom oružju i time ga vratiti u osnovni položaj, što omogućuje idući, ponovni, pucanj; njem. repetieren, fr. répéter). Živimo u vremenu kada se ljudi brže i lakše laćaju pištolja nego knjige, pa onda tako i »rješavaju« svoje probleme. U sustavu društvene prehrane (koji dobro poznaju svi koji su ikad organizirano bili «s kolonijom» u dječjim odmaralištima) svi su poznavali jednu čarobnu riječ, a upotrebljavala su je i djeca koja su tek naučila pisati slova, a kamoli da bi znala latinski. No riječ je bila vrlo korisna i djelotvorna i na nju je valjalo reagirati munjevito. Kad bi odgajateljica pitala tko želi repete (kruha s paštetom ili marmeladom), trebalo je kriknuti »Ja!« — pa tko prvi, njemu još jedan komad siromaške, ali onomad uvijek radosno dočekivane, marende (mjesto radnje bilo je na moru). Repete (još jednom, daj još!) naučila sam kao riječ lakše i brže nego sve kasnije latinske riječi i nisam je, kao tolike druge, ni do danas zaboravila. Ponavljanje školskoga gradiva bilo je odvajkada postulat učenja i dobre stare, pa i najstarije, nastave. To, dakako, potvrđuje često citirana i mudra latinska izreka: Repetitio est mater studiorum, samo jedna u nizu uzrečica koje smo u školi morali znati napamet (pa je i od njih podosta ostalo u glavi i danas). Učinkovitosti ponavljanja (»tesanja«) bile su svjesne i prosvjetne vlasti u »kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji« kada su 14. lipnja 1874. objavile Zakon o ustroju pučkih škola (ponovljen 1888), u kojem spominju nešto čega više nema ni u Anićevim rječnicima hrvatskoga jezika (1991, 1994, 1998), ni u Šonjinu Rječniku (2000), ni u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (2002), ali ima u Parčićevu Hrvatsko–talijanskom rječniku (1874). To je opetovnica (njem. Wiederholungsschule, tal. scuola di ripetizione). Nju su morala pohađati sva djeca koja su završila nižu pučku školu (i na tome, što se tiče naobrazbe, kanila i ostati). U njoj se znanje stečeno u općoj pučkoj školi ponavljalo i proširivalo i prema potrebama praktičnoga života. Nastavni predmeti u općoj školi bili su: nauk vjere; materinski jezik (hrvatski ili, ako je djeci jezik »drugoga plemena« bio materinski, onda onaj koji im je materinski, no u tom slučaju morali su učiti i hrvatski); računstvo; zemljopis; povijest; fizika; prirodopis; krasopis; geometrijsko oblikovanje; pjevanje; gimnastika; praktična uputa u najvažnije struke gospodarstva. K tomu za žensku djecu ručni rad i uputa u kućanstvo; dakle, djevojčice su se pripremale za »diplomirane kućanice i mame«. Iz podatka da su »obvezanici« opetovnice (i to tri godine) bila i djeca koja rade u tvornicama ili u većim obrtničkim radionicama može se zaključiti kako im je opetovnica bila nešto poput »permanentnog obrazovanja«, jer su uz rad i nauk (šegrtovanje) dvaput na tjedan morali utvrđivati opća znanja i vještine kao i oni koji su nastavljali školovanje u nekoj višoj općoj ili strukovnoj školi. Ni analfabeti nisu bili »ostavljeni na miru«, kao ni nemarni roditelji, a »pod globom od 20 do 50 forinti na korist opće školske zaklade ne smije ni jedan majstor osloboditi svoga šegrta, a trgovac svoga naučnika, ako šegrt ili naučnik školskom svjedodžbom ne dokaže, da je uredno polazio opetovnicu«. Svi koji su imali koga na nauku morali su mu omogućiti da četvrtkom i nedjeljom dva sata pohađa nastavu u opetovnici. Upravo zbog rada nedjeljom, opetovnice su se zvale i nedjeljne škole (što ne valja brkati s istim nazivom u protestantskim crkvama i danas, gdje je nedjeljna škola poduka iz vjeronauka). Zbog rada u opetovnici nedjeljom (pa još i besplatno!) nisu se bunili ni učitelji (primorani na to kao državni službenici), ni Crkva, a bogme ni sindikati. Smatralo se normalnim i zakonitim da se izađe ususret polaznicima koji su ostalih dana u tjednu bili zauzeti naukovanjem ili radom u tvornici, na polju i sl.

Opetovnice su u Hrvatskoj djelovale od druge polovice 19. stoljeća do kraja Drugog svjetskog rata (radile su čak i u ratu na nekim područjima, npr. u Slavoniji), a onda su napuštene. Naime, nakon Drugog svjetskog rata još se jednom promijenio školski sustav, pa je obavezna osnovna škola trajala neko vrijeme sedam godina (sedmoljetka), a potom je produžena na osam godina (osmoljetka, osmogodišnja škola). Time su opetovnice izgubile razlog svojega postojanja. No kao riječ, makar i uz oznake pov., zast., arh. i sl., opetovnica je trebala ostati u rječnicima hrvatskoga jezika jer je to dio hrvatske — ne tako davne — prosvjetne prošlosti, a time i kulturne baštine.