Od svakidašnje jadikovke do postmodernog minimalizma

Od svakidašnje jadikovke do postmodernog minimalizma

Kad se podvuče crta, čini se da je u odnosu između vlasti i kreatora kulturne politike s jedne te suvremenoga plesa s druge strane, ples ipak manji dužnik

U sklopu ovogodišnjega Tjedna suvremenog plesa pokrenuti su i Mali plesni razgovori, pod čijim se kodnim imenom zapravo kriju neformalni susreti izvođača i koreografa s publikom i, pokazalo se, zainteresiranim članovima domaće plesne scene. Pohvalnoj inicijativi treba poželjeti da postane uobičajen dio festivalske ponude jer se u opuštenoj atmosferi zaista može nadugo i naširoko, ali u svakom slučaju ne nezanimljivo, zaista razgovarati o plesnoj umjetnosti, dok su konferencije za novinstvo ipak rezervirane za samohvalu i marketinško pozicioniranje. Iako su koreografske poetike i njihovi autorski radovi većinom profilirali te razgovore, i to u rasponu od trošenja scenskoga vremena do uloge hip-hop-kulture u suvremenom plesu, jedna od potencijalno najzanimljivijih večernjih sesija bila je i ona posvećena domaćem plesu.

Notorna je činjenica da se u posljednjih nekoliko godina suvremena plesna scena Hrvatske nekoliko puta povećala te da entuzijazma samih plesača i koreografa ne nedostaje. I dok se dotacije dvjema većim kompanijama opravdavaju njihovim višedesetljetnim postojanjem i pripadnim ugledom, iako bi je točnije bilo nazvati povijesnom zaslugom preživljavanja u plesu nesklonim vremenima, te socijalnom sigurnošću za barem dio scene, izostanak dovoljne potpore drugima plod je ekonomske nužnosti, kojem na ruku ide i gotovo geometrijska progresija prijavljenih projekata. Razlog je tomu također višestruk: sve više sudionika plesne scene rezultira i razvojem autorske želje u mnogima od njih, koji onda jedne godine funkcioniraju kao članovi ove ili one grupacije, dok već sljedeće prijavljuju vlastiti projekt, dok grupacija nastavlja funkcionirati. Umnažanje projekata tako dovodi do podjele istog, ili kako tvrde članovi prosudbenih komisija pri gradskoj i državnoj plesnoj blagajni, svake godine malo većega kolača, na zaista velik broj tanjura, i u toj situaciji malotko može zaista biti zadovoljan. Iznad je svega, međutim, orijentacija domaće kulture na konkretnu umjetničku proizvodnju te očuvanje baštine, i tu nema ni mjesta ni interesa za plesnu umjetnost, jer ona nije ni muzej, otvaranje kojega je prilika za samopromociju, a ni slika ili skulptura koja se može sačuvati u zbirci kao trajna vrijednost ili pak njome lukrativno mešetariti. Ples je pritom tek kusur, koji je zgodno ubaciti kao popratni program u sklopu diplomatski namještene kulturne suradnje ili, još gore, pri predstavljanju domaće kulture u nekom drugom, često i kontekstualno potpuno nespojivu kulturnom kontekstu.

No, financije su samo jedan od problema domaćega plesa, koji se zatvara u opasnu krugu između produkcija koje nisu dovoljno dorađene i spektakularne da zaista naprave proboj u maticu kulturne proizvodnje i žarište zanimanja javnosti, dok im s druge strane konstantno podfinanciranje to i ne omogućava. Jedna od rijetkih konstruktivnih ideja u tom smjeru bila je i da se na natječaj za sufinanciranje prijavljuju poluproizvodi, među kojima bi se birali oni projekti koji bi, uz izdašniju dotaciju, taj pomak mogli ostvariti. No, čak i kad se jednom možda i uspostavi takav sustav, ostaje problem prezentnosti plesne proizvodnje: ako se već plesači mogu na različite načine snaći za treninge i probe, domaćem plesu nedostaje prostora za izvedbe. Gradska kazališta, pa čak i ona koja su građena kao prostor za dramu i ples, kao što je višestruko, ali nikad dovoljno glasno zbog izbacivanja plesa prozivano Zagrebačko kazalište mladih, nisu voljna ustupiti prostor plesu, jer je isplativije dvoranu iznajmiti jazz-festivalu, modnoj reviji ili promociji novoga parfema, pa i sadržajima još udaljenijim od bilo kakve osim paleoantropološke definicije kulture, i plesna misao se sve više sužava na izvođački prostor proporcija manje galerije. Dakle, osim što zbog nedostatka sredstava sami koreografi ponekad padnu kao žrtve podvojenosti između autora, izvođača, producenta, a nerijetko i scenografa i kostimografa, i sam plesni proizvod sve više smanjuje i ono što bi trebalo biti u njegovu temelju, a to je, pa makar i s patetičnim prizvukom, sloboda pokreta.

Tako je postmoderni minimalizam i prezentacija nedovršenih produkcija pod sveobuhvatnim, samoobjašnjivim terminom work-in-progress prije nužnost nego svjesno pristajanje na trend. Zato nije čudno da je na razgovoru o domaćoj selekciji Tjedna suvremenog plesa Željka Sančanin izjavila kako bi, s obzirom na učestalost izvedbi njezina sola, svakoj izvedbi trebala dati poseban naslov, dok je Rajko Pavlić, autor izrazito komunikativne i potencijalno komercijalne predstave Domesticus vulgaris ili jednostavno domaće, zahvalio Tjednu što mu je uvrštenjem u selekciju omogućio prvu reprizu toga komada. Naime, uvjet za dobivanje potpore od gradskih kulturnih vlasti, istih onih koje su i vlasnici gradskih kazališta, bile su i najmanje dvije izvedbe, a s obzirom na opisanu situaciju, da nije bilo Tjedna, Pavlić bi Gradu ostao dužan. No, kad se podvuče crta, čini se da je u odnosu između vlasti i kreatora kulturne politike s jedne te suvremenoga plesa s druge strane ples ipak manji dužnik. Plesna se potraživanja zato ne smiju svesti na hvalevrijedno otvaranje Zagrebačkoga plesnog centra, jer bi to trebao biti samo početak novoga, možda sretnijeg razdoblja za suvremeni ples ne samo u Zagrebu nego i u Hrvatskoj.

Igor Ružić