NESABLAŽNJIVE SABLAZNI

NESABLAŽNJIVE SABLAZNI

Melissinu hirovitu dvojnost ne doživljavamo kao odraz nezrelosti, nego kao posljedicu klimava scenarija ili nerazrađene režije

Dok smo se možda i pitali postoji li u doba queer–manije, šokantnoga Ken Parka i sličnih seksocidnih klinaca Larryja Clarka, još nešto iz područja adolescentske intime što bi nas moglo sablazniti, na svjetskom tržištu devijantnih erotskih fantazija pojavila se, umjesto odgovora, Mellisa P. Šesnaestogodišnja talijanska srednjoškolka dnevničkim je ispovijedima o svojem seksu bez granica, digla na noge najprije svoju osjetljivu domovinu, koja je pohrlila u knjižare po primjerke toga Sotonina djela, a potom i ostatak svijeta. Hrvatska nije daleko: knjiga bezazlena naslova Sto poteza četkom prije spavanja već je u knjižarama u hrvatskom prijevodu, a španjolsko–talijanska ekranizacija u kinima, kamo rijetko zaluta neki talijanski film. Kao što se moglo i očekivati, prvih nekoliko dana prikazivanja nisu zabilježene gužve pred blagajnama. Jesu li distributeri samo pogriješili prikazivački timing (doba Mundiala)? Ili je danas čak i loša nogometna utakmica provokativnije štivo od pustolovina talijanske Lolite, koja je prije prerane tjelesne ovisnosti o seksu, navodno uzimala internetsku poduku i crpla nadahnuće od notornih književnih prethodnika i prethodnica.

Kao što se te pustolovine ne mogu nazvati baš pornografskima, ni o (internetskim i književnim) izvorima burne seksualne inicijacije Melisse P. (Maria Valverde) iz filma Luke Guadagnina nećemo doznati baš ništa. Teško da će film ponuditi i druge konkretnije informacije u tom smislu, koje bi nekog roditelja u naletu samopreispitivanja eventualno mogle natjerati da se zamisli nad ponašanjem svojega djeteta i vlastitim odgojnim metodama. Film, u tom smislu, nije ni poučan, osim ako se podukom ne shvati Melissino otrežnjenje nakon intenzivna ludovanja. Uzimajući njezinu prolaznu, ali snažnu ovisnost o seksu manje–više zdravo za gotovo, kao vanjskim okolnostim neobjašnjivu i prolaznu tjelesnu potrebu Melisse P., Guadagnina stvari postavlja prilično maglovito. Otac je odsutan (radi u prekomorskim zemljama), majka je u redu, ali je nedovoljno prisna i otvorena. Jedino otkvačena i tolerantna baka (Geraldine Chaplin), koja će u kritičnom trenutku završiti u staračkom domu, shvaća da je unuka u osjetljivom životnom razdoblju. K tome, Melissa je smrtno zaljubljena i još i ne sluti da je dotični Casanova, nakon razdjevičenja, kani podijeliti sa svojim gladnim muškim društvom.

Drugi je problem filma sam tretman naslovnoga lika. Isprva neiskusna, bojažljiva i nesigurna, Melissa se bez problema upušta u sve oblike seksa sa svim tipovima muškaraca, ili o njemu sanjari u svojoj sobi, u kadi. No, katkad, posve neočekivano i pripovjedački nemotivirano, preuzima inicijativu, pretvarajući se od naivne žrtve u fatalnu zavodnicu. Iako znamo da upravo nezreli znaju hiniti odvažnost i samouvjerenost, tu hirovitu dvojnost njezina lika ipak ne doživljavamo kao odraz nezrelosti, nego kao posljedicu klimava scenarija ili nerazrađene režije.

Napokon, spisateljica je, kako kažu neki izvori, htjela da se njezin roman doživljava kao »roman razvoja (....) a ne kao porno štivo«. Istina, u filmu ima nešto provokativnijih scena, ali se pornografija tek naslućuje, zamišlja. Istina je i to da se Melissa razvila, odnosno, odvikla od seksa i sretno vratila u majčin zagrljaj. No, opet ne znamo kako i zašto: zbog iznenadne smrti fatalne bake, zbog nježnih pogleda jednoga dječaka ili jednostavno zbog loših iskustava? Ili možda zbog svega toga skupa? Netko od upletenih nije se potrudio dokučiti taj slučaj, a ni potražiti odgovore na onom čuvenom ljekovitom kauču. Gledatelji u kinu nemaju što naći. Vrijeme je za utješni posjet knjižarama.

Diana Nenadić