Matvejević ne izmišlja!

KAKO JE I KADA I ZAŠTO JE PREDRAG MATVEJEVIĆ ODUSTAO OD ZASTUPANJA JUGOSLAVENSTVA KAO POVEZNICE JUŽNOSLAVENSKIH NARODA

Matvejević ne izmišlja!

Jednog me je dana, 15. siječnja 1997. dr. Željko Sabol telefonom zamolio da nađem tridesetak minuta za razgovor s njim.

Sa Sabolom me vezalo dugo povjerenje, a kasnije i dobra suradnja prožeta prijateljskom otvorenošću i potrebom da o nekim aktualnostima (događajima, ličnostima) povremeno razmjenjujemo mišljenja.

Sabol mi više nije bio šef kabineta, jer se teško nosio s bolešću koja ga je prisiljavala da i do dva puta provodi u bolnici na dijalizi, sve dok nije iskrsnula prigoda da operativno dobije novi, zdravi bubreg. Upregli smo sve veze da se to što prije ostvari, a i ja sam intervenirao molbom upućenom bolnici i kirurgu koji je spremno skratio vrijeme čekanja na (uspješno!) presađivanje bubrega. Neovisno o tome, Željko Sabol je neumorno pisao i objavljivao članke u novinama, radeći uz to i kao voditelj poslova vezanih za saborske odnose s javnošću. Ponekad je poželio sa mnom porazgovarati, da bi provjerio neka imena ili čuo moja saznanja o pojedinim ličnostima, prije nego bi ih spomenuo u nekom svojem članku. Tako mi je i naprijed spomenutog dana došao s pitanjem znadem li nešto, eventualno pravu istinu, valjda drukčiju od one što je pronosi, opširno i poimence, Predrag Matvejević u velikom intervjuu u najnovijem »Nacionalu«, 15. siječnja 1997.

Sabola je ponajprije zanimalo držim li zaista vjerodostojnim sve ono što Matvejević sipa kao iz rukava, oporbeno i optužujući.

— Da — rekao sam. — Matvejević ne izmišlja, nije žutomedijski novinar nego odgovoran političko–kulturni djelatnik i sveučilišni profesor.

— Znadete li vi nešto o epizodi sa Slavičekom za kojeg iznosi nekoliko činjeničnih obilježja koja mi se čine pomalo nevjerojatna. Kao prvo, naziva ga prigodničarskim pjesnikom.

— Matvejević se nije nikad isticao nepogrješivim sudovima o poeziji i našim pjesnicima. Slaviček nije nikakav prigodničar, nego jedan od pet–šest najboljih, najoriginalnijih suvremenih hrvatskih pjesnika.

— A kako zna da je od žene tada zatočenog pisca na ulici okrenuo glavu?

— On to tvrdi na temelju onoga što sam mu ja ispričao. Posrijedi je bila moja supruga, Slavičekova dobra kolegica s fakulteta, a on moj prastari prijatelj, još od godine 1947. Ja sam prvi, pogovorom u zbirci Daleka pokrajina, upozorio na neprijepornu kvalitetu njegovih novih pjesama s kojima je radikalno prekinuo s osluškivanjem i otaljavanjem društvene narudžbe. Ja sam uz to autor — po njegovu sudu — najpronicavijeg eseja o njemu i najboljeg izbora njegovih pjesama za knjigu u »Pet stoljeća hrvatske književnosti«. Toliko uvodno, da bude shvatljivije da me do bola pogodio, a ne samo začudio njegov postupak prema Nedi dok sam ja bio u zatvoru, ali i ono što je učinio meni kad me u Jurišićevoj ulici izdaleka spazio. Htio je po svaku cijenu izbjeći susret, pozdrav i razgovor sa mnom samo par dana pošto sam pušten iz zatvora da se branim sa slobode, pa je zastao pred jednim izlogom zabuljen u — što mislite u što? U ženske čarape proizvodnje »Jadran–tvornice« napete na nekoliko pleksiglasno izmodeliranih nogu! Proniknuvši njegov manevar, i ja sam usporio hod prolazeći što sam mogao polaganije iza njegovih leđa siguran da vidi odraz moga lika u staklu izloga, zbog zaista pogodne rasvjete. Prošao sam, naravno, napokon, s tugom i jadom u srcu, otrovan pomišlju što li mogu, tobože trenutno privremeno oslobođen, očekivati od drugih. Pokazalo se, međutim, da ništa slično više nisam doživio, iako mi je još jedan prijatelj pokazao neočekivano ustrašeno lice, ali to je duga, druga priča.

— No Matvejević je objavio samo prvi dio vašeg svjedočanstva.

— Zato što za drugi Slavičekov ispad nije znao. Ali istina je sve ostalo što je napisao o Slavičeku: da je do kraja ostao sekretar partije u Društvu književnika, da se brzo presaldumio i pošao za Tuđmanom, upisavši se među osnivače HDZ–a. Kuriozum je za koji Matvejević očito nije znao, a to je da je u isto vrijeme Slaviček ne samo ostao u Savezu komunista, nego je pred nizom svjedoka zastupao tezu, zapravo prijedlog da bi pojedinci mogli prijeći u HDZ a da ne napuste članstvo u SKH–u. Ukratko, Slaviček je bio i zadugo ostao moje najveće razočaranje sve dok me ipak nakon duljeg vremena moga boravka na slobodi nije jednom zaustavio na ulici, u Draškovićevoj, i najsrdačnije me zagrlio uskliknuvši:

— Pa gdi si, stari moj. Ne daš se vidjeti ni najboljim prijateljima!

— Ne znam, Mico, što bi to imalo značiti, ali broj mojih prijatelja, ne samo »najboljih«, očito se prilično smanjio. Recimo: s razlogom.

— Drago mi je što mogu tebi prvome reći da sam obnovio ljubav s nekadašnjom svojom princezom, o kojoj sam i pjevao, i želim se uskoro s njom vjenčati. Za kuma sam u svim svojim kombinacijama imao tebe, pa te sada pitam, pozivajući se na sve što nas nerazdruživo veže još od srednjoškolskih dana i naših prvih dolazaka u književni kružok gdje su svoje pjesme čitali i međusobno se kritizirali Đuro Šnajder, Slobodan Novak, Ante Zemljar i još tusta i tma nepoznatih »pjesmodrljatora«, kako si ih ti nazvao u povjerljivom razgovoru sa mnom.

— Da, Mico, sjećam se toga i bez tvoga podsjećanja, i tebe u kratkim hlačama, i dana kad je Đuka Šnajder priopćio da je dobio sina i da je za njega našao najprikladnije ime preuzevši ga od Novaka: SLOBODAN! Ali o tome znaš isto što i ja, a zapamtio si možda i više, pa napiši, opiši sve to Mico! Što zapravo hoćeš?

— Da mi budeš kum na vjenčanju!

— Zašto?

— Nemam boljeg i starijeg, provjerenog i dobro prokuhanog prijatelja od tebe.

Ovo »prokuhanog« je bilo tipično slavičekovski rečeno, zapravo u skladu s njegovim začudnim originalnorazgovorno razgovoranih stihova, pa sam pomislio: »Neka te voda nosi«, pristavši riječima: »Javi mi dan, mjesto i sat vjenčanja.«

Nije to bilo prvi puta da sam iz razumijevanja i podnošenja tuđih slabosti kao i zbog svoje pomirljivosti zanemario svoje prvotnom srdžbom inspirirane odluke da s takvim ljudima radikalno prekinem, da i ja od njih okrećem glavu, da s njima više ni riječ ne progovorim. Autoironično sam se opravdavao pred Nedom — koja bi ostala tvrda kad joj se netko zamjerio nepristojnošću u društvu, pa ga više ne bi ni pogledala — »Ako tako dosljedno postupim, s kim ću se uopće još pozdravljati na ulici?« Neda se, dosljedno, oglušila na Slavičekov poziv, a ja, eto, nisam.

Konačno, nitko mi takve psine nije učinio tek onako, nego iz straha.

Tako se i jedan naš zajednički prijateljski par, Danilo i Mara, toliko prestrašeno potpuno povukao i odalečio od nas, kao da nismo postojali, kao da nismo u prošlosti proveli tolike dane na izletima i na zajedničkim večerama gdje sam ja morao smirivati Danilove bujice teških riječi o ljudima s bojišnice mišljenja. Ali čini se da je to pravilo: najvatreniji u času ustrašeno ušute, a najmirniji i najpomirljiviji plate, kažnjeni za sebe ali i za njih.

Ispričao sam sve podrobno i potužbeno Sabolu zamolivši ga ipak da ne citira u nekom svom članku moja ne samo nekadašnja, nego i trajna razočaranja u ljudima. A što se tiče Matvejevićevih spoznaja i razočaranja, on ih ima pravo stavljati i na velika zvona, ako baš hoće, držeći se činjenica.

— A drži li se činjenica u ovom najnovijem razgovoru za javnost? Čitali ste ono o Aralici i Ivanu Tolju. Je li to sve istina?

— Već sam rekao da Matvejević ne izmišlja ni po čijem nalogu, nego vadi iz vlastitih uspomena kada piše ono što i kako piše u »Nacionalu«, a vi ste, vidim, to crvenom olovkom označili.

— Da, označio sam upravo ono što me zbunjuje, a najviše doslovno ovo:

»U književnom životu svašta sam vidio. Navest ću još poneki primjer, neka ostane zabilježeno za tzv. »malu povijest«, kako to kažu Francuzi. Pružila mi se prigoda, u razdoblju kada još nisam došao u sukob s Partijom, govoriti na televiziji o knjigama koje zavrjeđuju pozornost. Emisija je išla uživo; nenadano sam izvadio knjigu Ivana Aralice, pokazao je, preporučio i pohvalio, više nego što djelo zaslužuje. Naravno, nije to bio glavni razlog njegova potonjeg uspjeha kod općinstva, ali pomoglo mu je izaći iz sjene u koju ga je gurala tadašnja politika. Potkraj 1988. predložio sam da se prva međusveučilišna manifestacija o Francuskoj revoluciji održi u Zadru.

U samom početku, za uvodnog izlaganja, izazvao sam lokalne rukovoditelje primjedbom da nisu pozvali najvažnijega pisca koji živi u njihovu gradu i koji je opisao neke karakteristične reakcije na Francusku revoluciju u našim krajevima. Ivan Aralica bio mi je zbog toga zahvalan. Kad sam dolazio u Zadar, dočekivao bi me, častio ribom i vinom. Tako je dočekivao i Edu Murtića, koji je jednako ignorirao »tekuće zaborave«. Nakon svih ovih promjena, rekoše mi prijatelji da je na jednom mjestu u prisutnosti spomenutog pisca, izgovoreno moje ime. Rekao je: »Onaj Jugoslaven«, nešto takvo. Ni Murtića više ne viđa.

Pomoć Tolju

Sličnih je slučajeva napretek. Primjerice, famozni general Ivan Tolj. Nakon što je napustio samostan najprije je zatražio pomoć Miroslava Krleže.

Krleža ga je poslao k meni. Našao me na fakultetu i izjadao se: »Klerikalci me ne podnose jer sam ih napustio, a komunisti me smatraju klerikalcem«. Te sam njegove riječi zapisao u svome dnevniku, dirnule su me. Tužio mi se na posljedice tuberkuloze, na teške stambene prilike i još koješta. U tom času, ili nešto kasnije, boravio je u Zagrebu Danilo Kiš, u izdavačkoj kući »Globus« pripremali su njegova sabrana djela. Tolju smo našli posao korektora, a potom razne druge male poslove kako bi preživio. Pomogao mu je i stari komunist, pokojni Ivan Očak. Pregledao sam stihove koje je pisao još u samostanu, preporučio mu što odbaciti, što ostaviti, pročitao zajedno s njim ono što je ostalo. Hvalio se posvuda našim prijateljstvom. Najprije sam napisao recenziju za »Mladost«: Marija Peakić–Mikuljan prihvatila je njegovu zbirku. Tolj mi ju je preporučio kao moguću predsjednicu Društva književnika Hrvatske; tu sam ideju prenio nekim piscima koji su u mene imali povjerenja. Želio sam da napok

on žena bude predsjednica našeg književnog društva. Prošla je. Na Kongresu Saveza književnika u Novom Sadu 1987. održala je ultrapartijski govor. Snebivao sam se. Tada mi je netko pokazao njene tekstove objavljene u »Radničkim novinama«, u kojima veliča Partiju više nego u Ždanovljevim preporukama. Uhvatio sam se za glavu. No, nisam za to krivio Tolja. I dalje sam mu pomagao. Primljen je u DKH i u PEN na moj prijedlog. Doduše, nisam napisao ni jedan jedini osvrt na bilo koju njegovu knjižicu — to je već nešto drugo, drukčije od same pomoći: pitanje književnoga ukusa. U jednom trenu poželio je otići u Beograd i raskinuti sa Zagrebom, napasti Dragutina Tadijanovića i pjesništvo koje oličava njegovo djelo. Jedva sam ga odvratio od toga: pisao sam direktoru »Spektra«, Zduniću: »Tolj hoće u Beograd, kani napasti Tadiju, pomozi mu«. Zamolio sam ga da mu nađe neko lektorsko ili uredničko mjesto u svome poduzeću, što je i učinio. Čuvam još prijepis sličnih pisama, zlu ne trebalo.

NACIONAL: Kakvi su danas vaši odnosi s generalom Toljom?

— Nakon demokratskih promjena pismeno sam zamolio Ivana Tolja da pomogne jednom dragom prijatelju iz Mostara, koji je prebolio dva izljeva krvi u mozak. Musliman, oženjen Hrvaticom, tražio je domovnicu kako bi mogao prodati neku nekretninu i preživjeti s djecom u Hrvatskoj. Ništa nije učinio. Nešto kasnije taj prijatelj je umro. Jednom prilikom — još nisam bio posve otišao — pozvala me telefonski Toljeva tajnica da dođem na neku promociju njegove knjige. Naravno, nisam otišao. On me barem nije prozivao, kažu mi da me čak i branio.«

— Ja sam o tome ponešto načuo, ali zaista ne mogu arbitrirati. Ako Matvejević izmišlja, njegove će laži opanjkani javno demantirati, a ako to ne učine, onda ostaje ono što je u »Nacionalu« objavljeno. Uostalom, ne samo o njima! Pa i ono što je taj autor knjige o prednostima jugoslavenstva u tom razgovoru izjavio.

Kao prvo i najvažnije: »Onoga trenutka kada sam vidio da po razrušenom Vukovaru marširaju četnici pjevajući kako treba klati Hrvate, shvatio sam da više ne može biti države u kojoj bi zajedno živjeli Hrvati i Srbi«.

I drugo, pridodano kao obrazloženje nove osobne pozicije: »Ne zamišljam i, da vam iskreno kažem, ne priželjkujem neki oblik zajedničke države Južnih Slavena. Neka svatko samome sebi polaže račune, ne optužujući drugoga da ga krade ili potčinjava. Nema mjesta nikakvoj idili u razdoblju koje je pred nama. Valjalo bi što prije izbjeći »demokrature«. Dok to govorim, ponavljam vam, ne zamišljam nikakvu novu Jugoslaviju, nego samo drukčije — plemenitije, ljepše — odnose među narodima koji su bili u njoj i težili da se ona stvori.

I to je sve.«

Sabol nije odustajao od zadovoljavanja svoje radoznalosti:

— Pa vi ste s Matvejevićem proveli cijelu godinu u Parizu? Dovoljno da u razgovorima dotaknete i političke, jugoslavenske teme!

— Vjerovali ili ne, razgovarali smo o svemu, ali o jugoslavenstvu zaista ni riječi. Pa Predrag je dobro znao da sam ja »otpremljen« u Pariz da bi se udaljio iz Zagreba, gdje sam bio u vremenskom razmaku od dvije–tri godine optuživan kao hrvatski nacionalist. Viđali smo se, uistinu, gotovo svaki dan i razgovarali o svim drugim temama, a napose o francuskoj književnosti, o Sartreovoj knjizi Riječi i brojnim drugim novitetima, o najnovijim kritičkim metodama koje sam udubljeno proučavao i po povratku kući demonstrirao ih, prvi u tadašnjoj Jugoslaviji, u praksi psihotematske interpretacije opusa pojedinih književnika. Zahvaljujući pariškom studioznom obuhvatu cjelokupnoga Baudelairea, napisao sam knjigu o njegovim Cvjetovima zla, objavljenu u »Školskoj knjizi« u biblioteci »Ključ za književno djelo«, ali najdraži plod moje pariške studijske godine svakako je opsežno, možda najbolje moje kritičko–monografsko djelo Ujević u raju svoga pakla.

— S kakvim ste se dojmovima rastali od Matvejevića nakon Pariza?

— S najboljim prijateljskim odnosom koji je kasnije samo utvrđivan, pa i onda kad je u doba moga tamnovanja i poslije njega ne malen broj mojih nekadašnjih dobrih znanaca, pa i prijatelja, zazirao od bilo kakvih kontakata sa mnom. No moja pariška godina zavrjeđuje poseban razgovor, jer je tamo bio s nama u društvu i Božo Gagro, s kojim sam iskorišćivao privilegij francuskih stipendista da za cigli novi franak možemo ući u jedan od podzemnih bazena u gradu i isplivavati se do mile volje cijelo prije ili poslije podne. U Parizu mi je samo jedno nedostajalo: Neda! Budući da sam od nje često dobijao pisma, gornju sam konstataciju formulirao samo ponavljajući dobronamjerno podsmješljive primjedbe mojih pariških prijatelja, Predraga i Bože.

Ovo je prigoda da posvjedočim kako mi je Gagro pomogao da iziđem iz svojevrsnog labirinta kad sam s odavno završenom i uredno uredovno predanom disertacijom »Stablo Ujevićeve poezije« razgovarao čas s jednim čas s drugim faktotumom na Filozofskom fakultetu ne bih li konačno saznao tko će i kada odlučiti o ostvarenju mojeg legalnog prava na obranu teze. A sve su to bili moji dobri znanci, čak prijatelji. Bojali su se o tome ne samo odlučiti, nego i upitati politički, zapravo partijski kompetentne svoje kolege kada i kako smiju a kako ne smiju postupiti u tom mojem slučaju. I tako sve dok profesor Sironić, tadašnji dekan, nije otvoreno zatražio od partijski najjačeg čovjeka na Fakultetu, od Bože Gagre, da on presudi. A on mu je, navodno, rekao: »Pa što pitate mene! Postupite po zakonu i u skladu s praksom, bez odlaganja.«

Meni je to bilo životno važno, jer da je i Gagro kunktatorski oklijevao prošao bi mi datum do kojeg sam morao doktorirati da bih ostao i dalje profesor na Akademiji dramske umjetnosti. Time je Gagro posramio moje uplašene kolege i prijatelje, koji nisu propustili prigodu da mi nakon uspjele obrane čvrsto stegnu desnicu, i čak da me zagrle, radujući se zajedno sa mnom i čestitajući mi na — po njihovu mišljenju i pisanoj ocjeni mentora Frangeša — izvanrednoj i originalnoj tezi i njezinoj neuobičajenoj stručno–esejističkoj razradbi.

U svezi s tim mojim djelom želim dopuniti panoptikum ličnosti: nakon vrlo pozitivnih recenzija rukopis je dobio zeleno svjetlo da bude objavljen kao impresivno dizajnirana knjiga pod naslovom Ujević u raju svoga pakla zahvaljujući odlučnoj prosudbi i presudbi dr. prof. Predraga Vranickog. Direktor poduzeća LIBER, Slavko Goldstein, isto tako moj stari znanac, malo se preplašio halabuke što ju je podigao tada u javnosti partijski podivljali Goran Babić, pa je već uvezanu knjigu malo dulje (6 mjeseci) zadržao u skladištu, a kad ju je napokon distribuirao u knjižare, tadašnji poslovođe nisu se usudili staviti je u izloge, nego su je prodavali gotovo tajom, ili zagrebački rečeno: »po skrivečki«. Čak i na takav način prodana je relativno brzo cijela naklada, pa kad sam nakon nekog vremena želio pokloniti nekim kolegama knjigu, nisam je imao gdje kupiti. (A naklada nije bila mala: 3000 primjeraka!)

(Iz knjige Prisjećanja i drugi zapisci)

Vlatko Pavletić