Majstorska manipulacija brzine

Majstorska manipulacija brzine

Trevitt i Nunn uspjeli su plasirati sliku o baletanima kao urbanim, duhovitim, dinamičnim dečkima u trapericama, za razliku od uobičajena stereotipa o našminkanim kraljevićima u tajicama

Nukleus skupine George Piper Dances čine William Trevitt i Michael Nunn, bivši solisti londonskoga Royal Balleta. Njihov zajednički rad počinje snimanjem plesnih fotografija, a medijski proboj televizijskim dokumentarcem za Channel 4 Ballet Boyz. Sljedeći dokumentarac, The Rough Guide to Choreography iz 2004, vidjela su začudna dva milijuna gledatelja!!! (Možda bi HTV? Ili NovaTV?...) Time su GPD ustanovili svoj umjetnički i medijski projekt, a to je privući u kazalište »normalne ljude koji nikada nisu bili na plesnoj predstavi«, te su se popeli do titule jedne od široj publici najprihvatljivijih plesnih skupina. Obilježja su njihovih nastupa vrhunska tehnika, predstave koje sačinjava nekoliko kratkih formi raznih koreografa, a sve to u kombinaciji s duhovitim, ležernim nastupom. Tako su Trevitt i Nunn uspjeli plasirati sliku o baletanima kao urbanim, duhovitim, dinamičnim dečkima u trapericama, za razliku od uobičajena stereotipa o našminkanim kraljevićima u tajicama.

Predstavu na otvaranju Tjedna, smještenu u zagrebački HNK, započeli su simpatičnim videofilmom kojim su se predstavili i najavili predstavu, a tri plesa prvoga dijela povezana su videom sa snimkama dijelova proba, koji ujedno služi i kao najava te razbija formalni kod predstave. Takva organizacija predstave na simpatičan način osuvremenjuje niz prilično klasičnih i zahtjevnih koreografija, ali i donosi koncept koji zabrinjava, a to je da publika bez videospota nije kadra više ništa apsorbirati.

Prva na redu bila je On Classicism, u izvedbi Williama Trevitta i Oxane Panchenko, u koreografiji Willa Tucketta, na Bachove Goldberg–varijacije. Kao što je nagoviješteno u nazivu, taj pas de deux koreografsko je ispis(t)ivanje klasične forme sa tek blagim odmakom u duhovito u izvedbi i u koreografiji.

Solo koji je slijedio, Satie Stud, ponovno u izvedbi izvanrednoga Trevitta, polagana je i iznimno zahtjevna koreografija Michaela Clarka, nekadašnjeg enfant terriblea britanskog plesa, na Satiejevu glazbu. Zanimljivo je da je upravo taj rad, naručen od GDP 2002, nakon podulje stanke inicirao Clarkov koreografski povratak te da je Satie Stud u proširenom i prerađenom izdanju postao cjelovečernja predstava Oh My Goddess za Clarkovu skupinu. U Satie Stud Trevitt nizom polaganih formi, gotovo bez koraka, maksimalnim istegnućima, impresivnim skokovima s mjesta, bez ijedne nesigurnosti, gradi studiju gotovo antičko–klasičnih linija muške snage. Ovdje od Clarkove drskosti nije ostalo ništa, no vidimo gotovo opsesivan perfekcionizam i antičko–dekadentnu prezentaciju muške ljepote.

Duet Areoplane koreografkinje Liv Lorent ponovno nam dovodi Oxanu Panchenko, ovaj put u duetu s Michaelom Nunnon. Kao i prethodne dvije, iznimno tehnički zahtjevna koreografija, u kojoj je plesačica gotovo neprekidno u zraku u plesačevim rukama. I ovdje vidimo klasičnu formu muško–ženske podrške, no mnogo nježniju, intimniju, nego u On Classicism. Oxana Panchenko, balerina savršena baletnog tijela, prikazana je kao treperava, blistava, eterična figura koja lebdi oko plesača, a njezina je nezemaljskost potencirana svjetlom i oskudnim kostimom. Nunn je s druge strane prizemljen, snažan, diskretan. Koreografiran na romantičnu glazbu Essija Bossa, savršeno izveden i vizualno prekrasan, Areoplane je završio neobično konzervativan prvi dio GPD–ove predstave.

Na sreću, Torsion, Russella Maliphanta, proslavljeni duet za Trevitta i Nunna, osim virtuozne izvedbe i čistoće forme, ponudio je potpuno drukčiji pristup kretanju.

Torsion se razvija oko jednostavne tjelesne ideje torzije tijela koje u spiralnom povratku u osnovno stanje prolazi kroz preobrazbe. Kako se tijelo pokrenuto na ovaj način kreće potpuno organski, kao posljedica unutarnjih minimalnih pomaka, tako je Maliphantov stil izrazito rafiniran. Koreografija se iz slike u sliku razvija fluidno, bez vidljivih prijelaza, bez međuigre. Torsion je vizualno iznimno iskustvo, jer Maliphant razvijajući temu od početne igre rukama, preko solo dijelova do završnice u kojoj dva tijela u seriji prijenosa i podrški postaju jedno, u potpunosti nadzire sliku. Drugo je obilježje majstorska manipulacija brzine; Torsion je neobično polagana tempa, odnosno Maliphant dopušta svakom pokretu da se zaista dogodi, da bude snažno ucrtan, vidljiv, a tijelu da bude u potpunosti prisutno. Tek povremeno Maliphant ubrzava stvar, ubacujući poneku vrtoglavo brzu vrtnju, zamahe rukama ili izvode impresivan manea ge na koljenima, a potom ponovno vraća tempo u lagan i prirodan ritam. Ta ubrzanja, pojačana čarobnim svjetlom stalnoga Maliphantovog suradnika Michela Hulla intenzivira dojam kontinuirane slike jer je efekt koji se time dobiva kao u fotografske duge ekspozicije — trag brza pokreta ostaje vidljiv. Odnos koji se razvija između dva plesača proizlazi isključivo iz tjelesnih situacija. Dva tijela u prostoru za Maliphanta je sasvim dovoljno i sva moguća značenja potpuno su otvorena. No fluidnost izvedbe, savršena komunikacija plesača, koje vidimo u bliskim, gotovo intimnim kontaktima, kao što su prijenosi, zagrljaji, kotrljanja u fetus poziciji, cijelu izvedbu pomiče u dimenziju jednostavnosti, topline i suradnje, a dinamična i pomalo mistična glazba Richarda Englisha u savršenu je skladu s izvedbom. Gledajući Torsion postaje nam jasno zašto su GPD i Maliphant na samu vrhu britanskog i europskog plesa.

Iva Nerina Sibila

O predstavi Verse & Verses (Stih i stihovi) Roberta Hyltona i skupine Urban Classicism

Poetični breakdance

Da se apstrahiranjem gubi subverzivna dimenzija (plesa socijalno obespravljenih), točno je, ali dobiva se stvaranje zasebnog i inovativnog plesnog rječnika

Segmentacija i delineacija pokreta, brzi okreti, lelujanje koje struji dijelovima tijela i završava neočekivanim trzajem te zaleđivanjem na mjestu, uglatost pokreta, asimetrija, poliritmična osjetljivost i usredotočenost na tlo, sve su to obilježja breakdancea stopljena zajedno s rječnikom apstraktnoga suvremenog plesa i klasičnog baleta u predstavi Stih i stihovi. Koncept i režiju potpisuje Robert Hylton, koreografiju skupina Urban Classicism i Hylton zajedno, a glazbu Billy Biznizz.

Izvođači intrigantna plesnog amalgama tjelesno su krhka, a očigledno i klasično baletno obrazovana, nježna, poetična b–girl Rose Chu, koja strastveno pleše breakdance jedne dobro odgojene djevojke, potom Paula Vacarey, koja se uvjerljivo trudi parirati svojim muškim partnerima, odličnim plesačima Jakeu Nwoguu i Theu Aladeu, koji pak izvanredno nijansirano, temperamentno i rafinirano ostvaruju željenu Hyltonovu fuziju breaka i suvremenih plesnih tehnika, a pridružuje im se i duhovit, sjajan skladatelj i manipulator gramofonskim pločama / vinilima, DJ i (jasno) plesač Billy Biznizz, kao i sam Robert Hylton, spiritus movens urbanoga klasičnog plesa. Robert Hylton po vlastitu je priznanju (u brojnim interviewima) movement junkie. On je street dancer, nasmiješeni popper (i u ovoj predstavi evocira imitaciju pantomime i robotskih, mehaničkih pokreta poppinga), ali i plesač s diplomom Northern School of Contemporary Dance u Leedsu.

Tvrditi da breakdance nužno gubi estetizacijom i prijenosom u artificijelnu formu plesne predstave jest samo djelomično točno. U predstavi Stih i stihovi ortodoksni breakdance kao agresivno zagovaranje muške dominacije, snage, solidarnosti, kompetitivnosti, ples koji je razbijački, opasan, pun agresivnih položaja i pokreta koji kao da eksplodiraju gnjev, buku i bijes plesača i nije nužno prijateljski prema promatraču, zamjenjuje crossover plesnih izričaja koji lišavaju breakdance njegove naglašene maskulinosti (u pojedinim svojim inačicama i mizoginosti) i kompetitivnosti. Da se apstrahiranjem gubi subverzivna dimenzija (plesa socijalno obespravljenih) točno je, ali se dobiva stvaranje zasebna i inovativna plesnog rječnika, jednakovrijedna ostalim plesnim izričajima, i upravo je to osnovno obilježje rada Roberta Hyltona — on breakdance tretira kao estetsku plesnu praksu.

Toliko isticana društvena subverzivnost breakdancea i šire hip–hop kulture nije baš tako neupitna. Upravo zbog svoje akrobatike, vratolomnog i opasnog karaktera breakdance pripada mladim elastičnim tijelima, što danas izvrsno pogoduje marketinški i merkantilistički jako isplativu zagovaranju kulta mladosti i iskorištavanju hip–hop kulture (u počecima i u biti underground i podkopavalačke), s nakanom njezine emtivizacije, komercijalizacije, a sa svrhom što bolje / skuplje prodaje accessoirea hip–hopa: odjeće s potpisom, razmetljivih automobila, svega onog što asocira na život medijski i novčano uspjelih rapera, b–boyeva, DJ–eva...

Ono što izvode plesači i plesačice u Hyltonovoj predstavi prisno je, dohvatljivo, inkluzivno. Pravovjerni breakeri time vjerojatno uopće neće biti zadovoljni, ali poruka hip–hop kulture o nužnosti razumijevanja različitosti, potrebi zagovaranja mira, ljubavi i humanosti u predstavi Stih i stihovi itekako je sačuvana, jasno vidljiva, i čak preplavljuje. U optimizmu kojim predstava isijava, u Hyltonovim darom stvorenoj fuziji breakdancea, poppinga, suvremenoga plesa i klasičnog baleta. Ne nužno tim redoslijedom i ne u točno odredivim postocima, ali s velikom dozom uvjerljivosti i prijenosa dobrih emocija na nas, publiku. Prijateljska predstava u kojoj koreograf izražava povjerenje u mogućnost komunikacije / suradnje: umjetničke i ljudske, individualne i socijalne, komunikacije i suradnje posredovane plesom i uspjelom plesnom predstavom.

Katja Šimunić

Emanuel Gat Dance: The Rite of Spring / Winter Voyage

Salsa i Stravinski

Iako se tijekom koreografije ne referira na izvorni libreto Posvećenja proljeća, na samu kraju kao da posustaje pod pritiskom povijesnoga značenja tog djela pa ipak završava ritualnim žrtvovanjem

Izraelski plesač i koreograf Emanuel Gat dobitnik je triju vrijednih izraelskih nagrada, sa svojom skupinom sve prisutniji na velikim svjetskim pozornicama, predstavio nam se kraćim Zimskim putovanjem te Posvećenjem proljeća.

Gatovo Posvećenje plešu tri plesačice i dva plesača, prostor rituala luksuzan je crveni tepih, a sve to događa se u koracima salse. Ritual počinje jednostavnim, mirnim preigravanjem plesača na skučenu prostoru tepiha. Plesačice su raspuštenih kosa u zavodljivim crnim opravama, golih nogu, a plesači u crnim košuljama i hlačama. Već sam odnos crvenog i crnog, te vrlo ozbiljna, gotovo prijeteća postava tijela i fokus izvođača, u kombinaciji s poznatom glazbom, nagovješćuju atmosferu napetosti i prigušene erotike. Kada krenu u pokret, izbor zatvorenoga muško–ženskog para i koraka salse potpuno je neočekivan i neobično zanimljiv.

Crveni tepih djeluje kao užareno tlo, ali i mekan privlačan ležaj, na kojem se plesači i plesačice lelujavim kukovima, sitnim senzualnim koracima i isprepletanjem ruku preigravaju, neprestano mijenjajući partnere. Osim kao komercijalna dosjetka (salsa i Stravinski?), Gat je ovdje uspio koreografijom dobiti kontinuirano kretanje prostorom, koje je istovremeno potpuno fluidno u kružnoj repetitivnosti koraka i izmjene partnera, ali i izrazito ritmično. Isto tako, iako je ples neprekidno zavođenje, Gat uspijeva zadržati čvrst oblik, bez približavanja otvorenoj erotizaciji.

U trenutku kada salsa počinje iscrpljivati svoje potencijale, plesači napuštaju tepih i raspršuju se po pozornici. Tu Gat uvodi dramatične geste ruku, pokret pun prostora, snažnih skokova i okreta.

Predstava se dalje razvija u igri salse u središtu i eksploziji otvorenoga prostora. Prema kraju predstave, ipak, osjeća se stanovit zamor, kao da koreografija zahtijeva neki novi element koji bi donio ekstatični proboj. Nažalost to izostaje, pa se čini kao da autor iskušava sve moguće kombinacije već uvedenih elementa. Iako se tijekom koreografije ne referira na izvorni libreto Posvećenja proljeća, na samu kraju kao da posustaje pod pritiskom povijesnoga značenja tog djela pa ipak završava ritualnim žrtvovanjem. No to čini diskretno i elegantno, smirujući grupu na podu, dok jedna plesačica, povezujući dugu raspuštenu kosu, lagano liježe na pod.

Zimsko putovanje na glazbu Franza Shuberta, koje izvodi autor u duetu s Royem Assafom, vrlo dobro funkcionira kao predigra Posvećenju. Koliko je Posvećenje užareno, Zimsko je putovanje hladno, jednostavno, očišćeno. Iako su i ovdje vidljive dramatične geste i zanimljiva organizacija prostora, Gat uspijeva kreirati atmosferu leda i bjeline. Valja još napomenuti specifičan odnos spram glazbe u obama radovima, naime koreografija u nekim dijelovima u potpunosti prati glazbu, a povremeno kao da je napušta, razvijajući se vlastitom dinamikom, no dopuštajući gledateljima da istodobno slušaju glazbu i gledaju ples.

Emanuel Gat zanimljiv je i vješt koreograf, koji pripada skupini onih koji još vjeruju (i uspješno dokazuju) da dobro plesan, originalno koreografiran pokret na klasičnu glazbu i smješten na čistu pozornicu može biti dovoljan za uzbudljivo scensko iskustvo.

Iva Nerina Sibila

Vladivostok; Hey Dude, Let’s Stick Around A Bit Longer This Time; The Folly Series Ways To Multiply Yourself; Le Jardin

Začudni okoliši

Svakako je među najdojmljivijim predstavama festivala bila Le Jardin (Vrt) Peeping Tom Collectiva. U njoj se uspješno provocira određenje normalnosti i na razini tijela i na razini ponašanja

U nekoliko predstava 23. tjedna suvremenoga plesa prevladali su posve uvrnuti likovi, jedinstvenih tijela i karaktera i još zanimljivijega pokreta. Većina ih se našla u začudnim scenskim okolišima i atmosferi noći, snova i podzemlja ili pak izvještačenih bliskih nam realnosti. Samo neki od njih uspjeli su postići atraktivnost upravo u usporavanju tijela i opće dinamike, u razvučenu, otežanu događanju ili nedogađanju, u minimalnom pokretu koje privlači pozornost na pokret.

Prvi su među takvima izvođači Compagnie Michea le Murray iz predstave Vladivostok čije su kruženje scenom i stalna mijena na granici ljudskog i životinjskog. I dok na početku izlaze iz publike kao obični ljudi, oni do kraja prežive niz transformacija uz pomoć nekoliko rekvizita preslikavši na scenu ulicu i podzemlje ruskoga mafijaškog žarišta, ali opet rijetko smo sigurni u što točno gledamo. Jesu li to kriminalne bande, prostitutke, beskućnici, ovisnici ili dileri, muškarci ili žene. U trenutku svoga pojašnjenja oni su već upali u drugu ulogu. Iako im je tjelesna aktivnost svedena na minimum, tek ponegdje žustriji hod ili pad, a uglavnom sjedenje, ležanje i mirno stajanje, ritmičnost se gotovo može opipati, ako ništa drugo u trajnom vibriranju prostora uz taktove izvrsno odabranih Chemical Brothersa i Fat Boy Slima. Često dugo buljenje u jednu točku ili provokativno, u publiku, ne jamči mogućnost nadgledanja svega što se zbiva na sceni ispunjenoj usporednim radnjama, koje, iako nisu ništa posebno, plijene pozornost. Izvođači su zanimljivi zato jer su specifični, tijela im potpuno odudaraju od plesačke forme, a odjeća se nosi suprotno uobičajenu načinu: žene su ispijene ili agresivne, muškarci nose štikle, jakna postaje krzno, prekrivač, kruh postaje frizbi ili jastuk. Sjajno je u Vladivostoku kako morbidnost dijeli tanku granicu s urnebesnom komedijom i kako ljudsko tijelo i ponašanje vrlo lako prerastaju u tijelo i ponašanje čopora.

Predstavom Francesca Scavette, Hey Dude, Let’s Stick Around A Bit Longer This Time (Hej, dečko, ostanimo ovaj put malo duže zajedno), premda ni upola toliko zanimljivom kao Vladivostok, dominira iskrivljenost. Prije svega ona skicira zalutale mladiće i djevojke koji se apatično vucaraju plažom bez jasna smjera i sa strašnom dozom agresije. Spor, bezvoljan ritam podcrtan je otežanim kretanjem izvođača scenom natrpanom pijeskom, mlohavom koreografijom i tijelima omamljenim opojnim sredstvima. Dosada tih mladih ljudi opća je dosada u predstavi prepunoj izgovorenih i otplesanih, izlomljenih i banalnih rečenica te neuspostavljenih dijaloga. Glazba je jednako jeziva kao i atmosfera (Luiggi Ceccarelli), a izvodi je violinist Diego Conti uživo (živa je glazba u nekoliko festivalskih predstava). Upozorenje o djeci prepuštenoj pješčanicima, kauču, televizoru, računalnoj i sličnoj zabavi predočeno je doslovnim projiciranjem agresivnih crtića i računalnih igrica. Jedina je svijetla točka predstave njezina glavna izvođačica.

Zasigurno su najusporenije predstave Roba Lista i Andree Božić, u kojima je svojevrstan mikropokret u službi začudnih oblika i opet metamorfoze, a u početku nelagodna pustoš ubrzo postaje bogata. List (OZU) u The Folly Series (Luckaste serije) u mirnu i čistu okolišu šűma, tijela suprotstavlja ukošenoj skulpturi pa ona stalno u našem pogledu teže biti kriva, zgrčena, pogrbljena, necentrirana, posve nova i zanimljiva. Njihovo škrto prodiranje u prazno zapravo naglašava arhitekturu prostora, a veliki intervali mirovanja ili neprimjetna gibanja ukazuju još više na mijenu. Na sličan način, ali uz uporabu kamere i ekrana, Božić u Ways To Multiply Yourself (Načini na koje se možemo umnožiti) postiže da u početku banalno zbivanje u drugim prostornim odnosima i dimenzijama, dakle na spojenim ekranima koji prikazuju isto tijelo snimano različitim kutovima, prerasta u različite forme/identitete/bića i također dokazuje upisanost drugih iskustava i socijalnih informacija na pojedinačnom tijelu.

Svakako je među najdojmljivijim predstavama festivala bila Le Jardin (Vrt) Peeping Tom Collectiva. U njoj se uspješno provocira određenje normalnosti i na razini tijela i na razini ponašanja. Odličnim nas filmom Gabriela Carrizo, Rika Esser, Frank Chartier i Simon Versnel najprije uvode u svijet suludih tipova, u noćni bar koji je okupljalište neobičnih performera za zabavljanje staraca pedofilskih sklonosti. U nadrealističkoj okolini upoznajemo zapravo susrete i strahove žene s tijelom djeteta. Izvedba koja slijedi filmu suprotstavlja uredan obiteljski vrt savršeno podrezane živice i pokošene trave unutar kojega omeđeni i zatvoreni od pogleda okoline vrijeme provode ti isti konzumenti peep showa u mračnim barovima, sada uglađeni građani popunjenih trbuha i urednih frizura. Njihov savršeni svijet rastapa se u frustracijama zbog onoga što su nekad posjedovali pa tako starac (odličan Simon Versnel) neprestano nabraja sve svoje CD–e, knjige, automobile i ostale statusne simbole ne obraćajući nimalo pozornosti na ono što se oko njega zbiva. Mlađa žena i muškarac pritom se gube u tekstu te zanimljivoj i sarkastičnoj koreografiji, koja uspijeva postići plesnost iz gesti društvenih manira. One uspješno prenose uštogljenost, hladnoću i grubost takve normalne zajednice.

Jelena Mihelčić

Rob List: The Folly Series

Užitak bivanja izvan ravnoteže

Koncentracija, preciznost, pomnost – ključne su riječi koje opisuju situacije zaustavljena vremena, trenutke napeta promatranja leđima nam okrenuta izvođača

Ugodno iznenađenje međunarodne selekcije ovogodišnjeg Tjedna suvremenoga plesa je The Folly Series — solo i duet Roba Lista i nizozemske skupine OZU.

Rob List, američki koreograf i performer, započeo je karijeru plešući u produkcijama Ping Chong i Meredith Monk, te izvodeći vlastita djela u legendarnim njujorškim prostorima La Mama i The Kitchen. Od sredine osamdesetih List živi i radi u Nizozemskoj, gdje predaje na Nizozemskoj kazališnoj akademiji u Amsterdamu. Svoju solo karijeru List obnavlja devedesetih nizom minimalističkih koreografija koje tematiziraju ideje i pojmove iz područjâ likovne umjetnosti, znanosti i arhitekture, kada i osniva skupinu OZU.

Folly — engleski pojam za ludost, budalaštinu, glupost, besmislicu, slaboumnost, lud pothvat označava i oblik dekorativne građevine krajobrazne arhitekture 18. stoljeća. No, follies nisu samo bile odraz opsesije svojih graditelja, nego i očaranosti prirodom kao divljom, čak strašnom, no istodobno privlačnom okolinom. Suvremeni primjer fascinacije eksterijerom u urbanom kontekstu je primjer dekonstruktivističkih follies Bernarda Tschumija u pariškom Parc La Villete.

Premijerno izveden 2000. i prvobitno zamišljen kao galerijski performans, autorski solo Folly počinje obilježavanjem prostora jednostavnom trodimenzionalnom linijom metala, skulpturom koja, u kazališnom kontekstu koji ne dopušta intervencije na zidovima ili (plesnom) podu, predstavlja trag poteza širokoga kista i crne masne boje. Definiran prostor i snažan koncept prati čista struktura koja ni u jednom trenutku ne pati od propusta, pogreške ili nepromišljenosti. Pokret je artikuliran, no daleko od metaforičnosti ili psihologizacije. Koncentracija, preciznost, pomnost — ključne su riječi koje opisuju situacije zaustavljena vremena, trenutke napeta promatranja leđima nam okrenuta izvođača uniformirana u klasično tamnosivo muško odijelo. Odmak od reprezentacije prati i zvučna kulisa šuma koji teško možemo identificirati, iako na trenutke podsjeća na zvuk stroja ili buku ulice.

Nakon vrlo spretna pretapanja, potkraj sola počinje Follies III u izvedbi Constance Neuenschwander i Dominiquea Polleta. Duet evocira gestualnost i dinamiku sola, ustrajući na usporavanju vremena i dugim trenucima nepokretnosti. Kompozicija statičnih položaja tijela, uvijek s malim odmakom od udobna položaja ili ravnoteže, s vrlo ubrzanim minimalnim gestama, divljom trešnjom, položajima asimetrije i razlomljenim ritmom ukazuje na ne–istovremenosti i međusobnu izolaciju izvođača na sceni. Jer, iako bismo očekivali da duet gradi dinamiku interakcijama izvođača, jedini trenutak izravne komunikacije među njima odložen je za sam (pomalo sentimentalan) završetak.

Izvedba The Folly Series podijelila je publiku na one koji su se dosađivali bez jasne linije naracije ili lutali mislima u nedostatku scenskih efekata te one koji su sa užitkom pratili vrlo spor, ali uzbudljiv razvoj koreografija.

Ivana Ivković