KNJIGA PREPOZNAVANJA

KNJIGA PREPOZNAVANJA

Sibila Petlevski, Spojena lica, HDP/Durieux, Zagreb, 2006.

Možda će nam naslov knjige Andréa Bretona, Spojene posude (Vases communicants, 1932) pomoći da u povodu nove zbirke pjesama Sibile Petlevski (1964) otvorimo ideju spojenosti pojava koje nisu nužno blizu, ali se u njima očitava ista razina i međusobno nagnuće. Već u zbirci Skok s mjesta (1990) pjesnikinja u alkemijski nadahnutu diskursu spaja, ali i suprotstavlja, međusobno udaljene razine anorganskog i organskog, viđenja mitoloških životinja i stvarnih stanja materije, amorfnog i kristaliničnog, neznačećeg i znakovnog, informalnog i ikoničnog, predodžbenog i nepredočivog. Taj sustav opreka zastupa ustroj svijeta zasnovan na simbolima i sinkretičnom sustavu znanja u srednjovjekovlju, nasuprot modernom znanstvenom viđenju svijeta raspetu između velikog praska i entropije. Istodobno Sibila Petlevski demonstrira užitak u tvarnom, kao ishodište jezika koji nastaje i pokreće se u igri s tvarnim kakvoćama. Time pjesnikinja ispisuje poetsku pohvalu alkemijskoj doktrini kao žudnji skrivenoj u prijetvorbi tvari. Isti užitak vodi je u Stotinu aleksandrijskih epigrama (1993) u ozračje aleksandrinizma kao pravoga (meta)poetskog rudnika: »Postaleksandrijsko polje na kojem se gaje kulture / (Kukuruza, prosa i žita) je tik do rimarija« (XLIV). U pravljenju uljudbenih kratkih spojeva, epohalnih pokrata i sramu izražaja, koje je lucidno najavio Tonko Maroević svojim Primjerima (1965), Sibila Petlevski postiže zavidnu tekstualnu okretnost zasnovanu na montaži i primjeni sastavnicama potrošena jezika. Ona pritom ne iznevjerava epigramski program zbirke, jer se s očitom ironijom odnosi prema aleksandrinizmu suvremene globalističke uljudbe.

Vidljivo je na prvi pogled koliko se poetski svijet Sibile Petlevski razlikuje od svjetonazora pjesnika novijega hrvatskog pjesništva označiteljske prakse, koje malo zaokuplja alkemijsko rodoslovlje veza riječi i stvarî. Zapažaju se isto tako konceptualne razlike među pjesnikinjinim zbirkama, koji i Spojenim licima daju znatan otklon. Nakon Koreografije patnje (2002), zbirke koja je i sama konceptualno koncipirana, Spojena lica profiliraju se iskustvenošću i diskurzivnim tonom karakterističnim za anglosaksonsko pjesništvo, strogošću pisma i odbacivanjem kurentnih poetizacijskih navika. Dakako, hotimice iskustven, suhoparan i antimetaforičan govor te zbirke mora se shvatiti uvjetno, kao dio pjesnikinjine strategije. Primjerice, uvodna pjesma zbirke, Datumi slave, napisana je kao vježba s temom hiperrealističkog vojničkog rituala sa zastavom, bez obzira čak na cinizam poente: »Danas ćemo bajunetom izvršiti / pokolj zastava da nas sutra ne bi krpe nadživjele«. Pjesma Ti si mi pod kožom doima se kao persiflaža sentimentalne poruke naslova. Već se može reći i to da stvarnosnim pojedinostima opisa u ovoj zbirci nije konačna svrha opis stvarnosti, nego uvode u sentenciju o povodu nje, kojoj posve sigurno svrha nije moralistička. Primjerice u pjesmi koja počinje stihom: »Nije dobro ostaviti ljuske razbijenog / jajeta izložene pogledu« nastavak vodi zaključku: »Naša ljubav koja nosi ime ljubavi, / u stvari je jedan od zamislivih oblika strasne / sućuti koja je skliznula preduboko niz grlo / i sada više ne zna kako izaći van.« Recimo da su iskazi takve vrste svojevrsni objektivni korelativi osjećaja, koji se najradije izražavaju paradoksom: »Kad bismo mogli, / zajedno reći vremenu stani, stalo bi / svakome od nas u drugo vrijeme« (Vrijeme). Tko govori iz tih pjesama? Gorčina koja se javlja za riječ i onda kad govornik ne preuzima odgovornost za nju ili želi ostaviti dojam da je ničija? Pjesme se ispisuju kao situacije stanovita prepoznavanja usudnih matrica i izabiranja protagonist

â događaja i stvari koje u njemu sudjeluju, a zapisivač ih definira kao slučajnost (Prepoznavanje):

Stvari izmiču

kontroli: nepromišljeno stupaju u ljubavne

odnose, zapliću se u prozirno tkanje usporedbi.

Nježnost je slična smrti: spaja sve sa svime.

(Nježnost)

Spojena lica treba čitati, kako bi Rimbaud rekao, doslovce i u svakom smislu kako bi se otkrivali pravci prepoznavanja koji su možda upravo i pravci skrivanja autora. Ono što bi trebalo istaknuti u novoj poeziji Sibile Petlevski, a ona je svakako autorica koja se skriva tako da se na sve zanimljiviji način obnavlja, bila bi stanovita nova figuracija, prepoznavanje stvarnog, ali ne po poznatim žanrovskim ili trendovskim uzorcima. Njezina figuracija nastaje montažom kirurški na živo izrezanih ulomaka koji odaju neku besmislenu i neizbježnu bol: »Razočarana. I to je malo za reći. Ukrašena / privjescima od crijeva još živih životinja, / izvukla se ispod hrpe stvari za koje mislimo / da su bitne. Poklonila je sve svoje organe / kao da pušta golubice mira i zora je bila išarana krilima.(...)... ja sam krvavo pismo dijelova koji me napuštaju. / Cjelina je osjećaj da se izgubljeno može vratiti« (Cjelina je osjećaj).

Dok je glavnina zbirke artikulirana u cjelinama od po dvije oktave u slobodnom stihu, u drugom odjeljku nalazi se šest soneta pisanih slobodnim, ali rimovanim stihom bez historicističkih primisli. Asocijativna improvizacija teksta među rimama vođena je preciznim tematskim okvirom, recimo o temi daha u Svetom tjednu. Sibila Petlevski stvorila je u Spojenim licima model poezije koja polazeći od prividno nezanimljivih rubnih pojedinosti, nepredvidivim razvojem, upravo dramaturgijom komplikacija rastu do gnomskih egzistencijalnih iskaza: »Dobro je ovo mjesto makar je crno / kao komora u kojoj se može razviti svaki film« (Nevidljivi čovjek).