Izdržana kušnja vremena

Izdržana kušnja vremena

Predočavajući Antoineovo sumorno svakodnevlje slijedom iskidanih epizoda, na način ogoljele dokumentaristike, Truffaut, na sebi i takvoj vrsti filma svojstven način, komentira kroničnu dokinutost Antoineove životne priče

Francuska se kinematografija, kao malo koja u svijetu, s pravom može podičiti da je upravo ona novoj umjetničkoj disciplini, filmu, dala i davala životvorne poticaje; nakon epohalnoga izuma kinematografa braće Lumieare, i nakon Meliesova veličanstvena čina (magična) oslobađanja imaginativnih potencijala medija, nastupit će protagonisti poetičkih prevrata počevši od (avangardnih) impresionista (1918–29), koji zagovarahu slikovni purizam, pa preko predstavnika francuskog poetskog realizma (1936–40), koji su tragično osjećanje svijeta sublimirali u prepletu realističkog s lirskim pa sve do filmski osvještenih zagovornika pokreta poznatog pod nazivom novi val (potkraj 1950–ih i početkom 1960–ih), koji će — odricanjem od narativnih obrazaca, miješanjem žanrova, ali i rodova, te citatnim referencijama na svjetsku filmsku baštinu — medij osloboditi izričajnih stega i potaknuti (u zemlji i svijetu) provokativne modernističke težnje.

Debitantsko ostvarenje 400 udaraca filmskog kritičara Françoisa Truffauta iz 1959. godine, prikazano u Kinu Tuškanac prve subote (kišnoga) lipnja pred punom dvoranom dobro upućenih mladih ljudi, ne samo što jasno zrcali neke od temeljnih postulata novoga vala nego i neprijepornim umjetničkim vrlinama (što odolješe vazda strogoj vremenskoj kušnji), uistinu ima što reći i našem vremenu. Govori nam, ponajprije, prostor Truffautova filma, u kojemu živi dopadljivi, a nesretni dvanaestogodišnji protagonist filma Antoine Doinel (Jean–Pierre Leaud); riječ je o francuskoj prijestolnici, Parizu, koja se, iz autorove vizure, čini najsumornijim gradom na svijetu; crno–bijela fotografija rasprostrta na široku platnu svjedoči o urbanitetu tmurnih, počesto ruševnih, aglomeracija uronjenih u maglu; grad svjetla, kako mu znadu tepati ljubitelji njegove ulickane turističke inačice, zapuštenim, prljavim i ruševnim interijerima konkurira i radikalnom neorealističkom uvidu iz njegove rane, dokumentarističke, faze.

U neurednu gradu — nered dječakova života! Antoineova se upitna egzistencija našla u žrvnju četiriju okamenjenih društvenih ustanova. Njegovu invalidnu obitelj čine dobroćudni, ali blago bedasti očuh i ljepuškasta izrazito promiskuitetna i poprilično neurotična majka, koju će sin uhvatiti na pariškim ulicama kako se s nepoznatim čovjekom bestidno ljubaka. U svjećici koju je tankoćutni dječak bio obredno upalio u počast svoga idola, Balzaca, majka će prepoznati tek novu nepodopštinu neposlušna sina, iz koje će se izroditi — kućni požar. Stoga uopće ne čudi što će Antoine — pokušavajući pred strogim nastavnikom brzo smisliti zbog čega je počeo izostajati s nastave — ispaliti da je uzrok tome — majčina smrt! A taj nastavnik — u zemlji prosvjetitelja i enciklopedista — kao da i ne zna ništa drugo osim da do iznemoglosti bezdušno kinji i maltretira nevina dječaka. Dospjevši pak u ruke policije, Antoine će, zajedno s drugim maloljetnim otpadnicima od društva, pretrpjet i nove duboke traume; tretirat će ga se poput zvjerčice kojoj je mjesto u kavezu. Naposljetku, kad se pretstavnici triju ustanova lako slože da je nepopravljivu slučaju mjesto u četvrtoj (uistinu visoko pozicioniranoj instituciji na društvenoj ljestvici odgojnih okrutnosti) dječaku neće preostati ništa drugo osim da još jednom posegne za bijegom...

Predočavajući Antoineovo sumorno svakodnevlje slijedom iskidanih epizoda, na način ogoljele dokumentaristike, Truffaut, na sebi i takvoj vrsti filma svojstven način, komentira kroničnu dokinutost Antoineove životne priče; primjerice, dok je za dokone posjetitelje golema bačva koja se okreće tek usputna cirkuska zabava, dotle će za protagonista, onako grčevito prilijepljena uz stijenku bačve u silovitoj vrtnji, simbolizirati status bespomoćne uhvaćenosti egzistencije. To nas slijeđenje i iščitavanje diskretnih brojnih znakova pokraj puta, dovodi i do Doinelove posljednje postaje; trčeći preko svetački nevina pješčanoga spruda, dječak će zagaziti u more... S lica mu čitamo: prepustiti se (oslobađajućim) dubinama ili (pokajnički) poći natrag? Okrenuvši leđa moru, Truffaut će zamrznuti krupnjak njegova lica zagledana u nas...

Bit će da je, stvarajući svoj film (koji je posvetio duhovnom ocu Andréu Bazinu), Truffaut neprestance imao uza se i zlosretna vječnog dječaka francuskoga filma — velikoga Jeana Vigoa.

Petar Krelja