Gospodari teatra

Gospodari teatra

Senkerov tekst možemo tek preporučiti istinskim ljubiteljima kazališta, kao i onima (kako to voli reći jedan kolega) koji će to tek postati. Njegova neosporna književna vrijednost i scenski potencijal (još) nisu prepoznati na način kojim bismo mogli biti zadovoljni

Majstor kabareta Boris Senker iznova se okušao u odabranoj formi; tomu treba pridružiti i njegovu golemu kazališnu erudiciju i već dokazanu duhovitost — rezultat je sjajni tekst Kronovo (p)lutajuće glumište. Izvrstan tekst, svakako, međutim, kad je Senker u pitanju, to istodobno znači i (vrlo) zahtjevan u svakom pogledu, a ta se zahtjevnost (u ovom konkretnom slučaju) ne odnosi samo na izvedbu, nego se proteže i na gledateljstvo. I tu leži ključna zabuna (komedija zabuna, može se reći, slijedeći još jednu dugu kazališnu tradiciju), koja je dovela do nešto slabijeg odjeka predstave, koju je u produkciji Teatra Epilog režirao Robert Raponja.

Već sam naslov određuje karakter teksta: Kron je antičko božanstvo, u čijem je djelokrugu protjecanje vremena, a od svih umjetnosti (svi će se složiti), teatar je ponajviše u njegovoj vlasti. Najstariji, iskonski oblik kazališta, pak, teatarske su družine (predaja nam spominje onu Tespisovu): takve družine po svojoj naravi, oduvijek, a nadajmo se i zauvijek, i plutaju (nastoje se u nesklonu i grubu svijetu održati na površini), i lutaju, putujući od nemila do nedraga. Pri tome, sve za ljubav Umjetnosti, kojoj su posvećene, a i zato što im je to jedini zanat, podnose svakovrsne oskudice i nedaće — vodeći se samo jednim načelom, koje je do danas ostalo motom škole show–businessa: predstave mora biti — the show must go on. Takvu egzemplarnu družinu izveo je Senker na pozornicu, i prikazao njezino (p)lutanje i u prostornim, i u vremenskim koordinatama — čime je cijeloj predstavi pridao dimenziju više i djelimice je stavio izvan uobičajenih kanona. No, iako takav postupak može izazvati čuđenje i privremeno nesnalaženje dijela publike, dobitak onih gledatelja koji se prepuste čistu užitku promatranja scenskih zbivanja znatno je veći. Pred njima se u kratku kompendiju (koji je još i zabavan), otkriva dobar dio javne i tajne povijesti kazališta.

Naime, zbivanja iza kulisa, odnosi između uprave i kazališnih djelatnika, te njihovi međusobni, stalne promjene odnosa moći unutar organizacije teatra, za Senkera su također vrlo važan dio te povijesti, te ih se na način primjeren formi i prezentira. Jesu li gospodari teatra sami glumci, hijerarhijski organizirani, impresariji ili producenti, redatelji, dramski autori ili dramaturzi, ili pak financijski ili politički moćnici? U brzom slijedu ti se odnosi pojavljuju, konstituiraju i opet raspadaju, poput kockica slagalice ili kamenčića mozaika. Još tajniji dio te povijesti odnosi su u ansamblu: rivalitet glumaca i glumica, njihove veze, prijateljstva i omraze. Na površini je uvijek stilski odjek predstave: pseudo–Moliea rea, komedije dell’arte, prikazanja, krležijanske drame, i mnogih drugih. Vokabular je interan, tehnički: gledatelji saznaju za male slabosti glumaca i redatelja, za njihove sklonosti, recimo, kraćenju tuđih i duljenju vlastitih uloga, ili pak pokuse u kojima se luta i traži — sve dok se ne pronađe, ili definitivno ne skrene s puta.

Također je jasno da će Kronovo (p)lutajuće glumište s različitih aspekata promatrati kazališni ljudi bilo kojega profila, i oni koji to nisu: i recepcija će, u tim dvama slučajevima, biti nužno različita. Kazalištarci će uživati u prepoznavanju; nekazalištarci zaviriti u zbivanja iza zastora, i to dok je on — spušten. Posljednji, možda, mogu smatrati da je sklonost kazališta da se bavi samo sobom ponešto i pretjerana.

U Raponjinoj režiji kabaretska komponenta predstave nije osobito istaknuta, dapače, u njezinu prvom dijelu potisnuta je u pozadinu: u nedostatku prikladne glazbe (koja bi omogućila primjerenu interpretaciju songova), prijelazi između scena ostaju nejasni i zbunjujući — struktura je odveć fragmentarna. Sve to, zapravo, trebalo bi biti igra: teatar koji igra sama sebe, ne toliko teatar u teatru, koliko teatar koji teatralizirano otkriva autsajderima svoju komičnu, tragičnu, ali uvijek humanu — nutrinu. U drugom dijelu predstave, sve se odvija znatno brže i skladnije: vrhunac same predstave (koja traje devedesetak minuta) dražesna je parafraza likova i concetta komedije dell’arte, te klasični teatar, u aleksandrincima molijerovskoga stila. Tu i glazba Josipa Cvitanovića napokon postaje relevantnom, pomažući, a ne više odmažući dojmu cjeline. Scenografija Davora Juravića i redatelja Raponje (konstrukcija oveće drvene barke, često na uzburkanu moru) ne samo što je vizualno impresivna nego u svijest gledatelja upisuje osnovnu (naslovnu) Senkerovu metaforu.

Glumački ansambl Teatra Epilog hrabro se upustio u pustolovinu stvaranja ove teške predstave. Rezultati nisu posve izjednačeni: Slavko Juraga i Dora Lipovčan u svim svojim scenama prednjače pred drugima, neovisno o ulogama koje su promjenljive. Romina Vitasović, Lana Gojak, Drago Utješanović i Zvonimir Munivrana učinili su koliko su mogli, no njihov prinos nije uvijek bio adekvatan, premda im se entuzijazam i zamjetan trud nikako ne mogu zanijekati. Kronovo (p)lutajuće glumište ponovno će (p)lutati tek najesen: u očekivanju stanovitih redateljskih preinaka, koje su neformalno i diskretno najavljene, Senkerov tekst možemo tek preporučiti istinskim ljubiteljima kazališta, kao i onima (kako to voli reći jedan kolega) koji će to tek postati. Njegova neosporna književna vrijednost i scenski potencijal (još) nisu prepoznati na način kojim bismo mogli biti zadovoljni.

Boris B. Hrovat