Goruća tema

Goruća tema

U koreografskoj stilizaciji, pretjeranoj estetizaciji i plesačkom samoužitku u izvedbi predstava zapravo prati atmosferu ispraznosti i besmisla

Francesko Scavetta hrvatskoj se publici prvi put predstavio na festivalu u Svetvinčentu prije dvije godine, a hrvatskim plesačima kao vrstan pedagog dvjema zanimljivim radionicama strukturiranih improvizacija. No na predstavu Hey Dude, Lets Stick Around a Little Bit Longer This Time teško je u potpunosti pristati, što je bilo vidljivo i po nemalu broju publike koja je napustila izvedbu, a zbog osjećaja mučnine koju ostavlja.

Hey Dude... naime predstava je o podnošenju nasilja u suvremenom zapadnom društvu, potenciranu sveprisutnom hipnotičnom moći masovnih medija. Tema koju pokreće Scavetta nedvojbeno je goruća, no nejasan autorski odnos spram teme zbunjuje i okreće publiku od kvalitetno organizirane i izvedene predstave. Osim toga, najviše mučnine izaziva činjenica da autor protagonistima ne daje nikakav izlaz, nikakvu pobunu ili odmak, nikakvu moć djelovanja te im na koncu oduzima odgovornost da se pomaknu iz stanja pasivnosti.

Scena je prekrivena pijeskom i brojnim rekvizitima kao što su stolni ventilator, okvir za slike, kutija, mikrofon, stolac, a uokvirena je božićnim lampicama koje se u jednom trenutku predstave aktiviraju, potencirajući kič i trash–estetiku te dodatno podcrtavajući banalnost i prazninu atmosfere. U donjem desnom kutu veliko je projekcijsko platno, na kojem će se tijekom predstave prikazivati animirani filmovi i videoigre s eksplicitnim scenama nasilja. Protagonisti predstave, tri djevojke i mladić, te filmove mirno prate putem televizora smještena ispod ekrana. Tako je prostor izvedbe poput plaže / pustinje napunjen besmislenim stvarima, s dominantnim fokusom na ekrane. Djevojke su mlade i zgodne, u vrlo trendi odjeći, a mladić u kupaćim gaćama i čizmama.

Predstava se razvija kao gotovo neprekidan monolog djevojke u plavoj haljini, koja govori nepovezane fraze, citate iz radijskih i televizijskih emisija, filmova, prepričava osobne banalne situacije. Govori uglavnom — ni o čemu. Taj je monolog povremeno prekidan solo i zajedničkim plesnim sekvencama te međusobnim dodirima.

Zanimljivo je da mladić počinje predstavu zakopan u pijesak, a jedna ga djevojka otkopava i budi / oživljava, da bi ga na kraju predstave ponovno zakopala. Njemu je posve oduzeta mogućnost komunikacije, a njegove se kratke, banalne rečenice ili prikazuju na platnu poput titlova ili ih izgovara djevojka koja vodi monolog. Povremeno ulazi u odnos s jednom plesačicom, no i taj je odnos prazan, nasilan, neostvaren.

Plesni su dijelovi, pak, znalački koreografirani. Razlomljen pokret, pun izbačaja ruku i nogu, zamaha glavom, trzaja, padanja i akrobatskih elemenata, zahtijeva od plesača istodobno veliku opuštenost i napetost. No upravo u kontekstualizaciji toga načina plesa s ostalim dijelovima predstave glavni je prijepor predstave. Naime, ples kao medij koji može komunicirati na drukčijoj, jednostavnijoj, iskonskijoj razini od govora i od slike, ovdje u koreografskoj stilizaciji, pretjeranoj estetizaciji i plesačkom samoužitku u izvedbi zapravo prati atmosferu ispraznosti i besmisla. Tako autor kao da ne vidi mogućnost pobune, preuzimanja odgovornosti ili buđenja koje, kao drukčija razina komunikacije, ples nudi.

Cijela predstava praćena je živom izvedbom Diega Contija na električnoj violini, on je s plesačima na sceni, no s njima nije u izravnu kontaktu, nego stvara soundscape predstave.

Zanimljivo je da u popratnom materijalu Scavetta navodi da se predstava »fokusira na pitanje kako različiti nivoi komunikacije odjekuju u našoj vlastitoj percepciji«. No, tako kreirana, Hey Dude predstava je o nekomunikaciji i užitku u odsutnosti svijesti, što je teško prihvatiti.

Iva Nerina Sibila