Došla je nova momčad

»Čovjek i prostor«, mjesečnik Udruženja hrvatskih arhitekata, gl. ur. Krunoslav Ivanišin, br. 03–04/2006. (622–623), god. LIII/2006.

Najnoviji je »Čovjek i prostor« drugi dvobroj novoga uredništva, koje je odlučilo tematizirati izdanja časopisa simboličkim naslovom mjerila u projektiranju. Posljednji se dvobroj, u znaku mjerila 1:500, uobičajenu u urbanističko-arhitektonskim natječajima, bavio Europanom 8, a novi, s oznakom 1:200, za temu uzima arhitektonske natječaje. U uvodnom tekstu Krunoslava Ivanišina najavljena su još tri mjerila, kojima će se časopis baviti do kraja godine. Čini se da je nova momčad odlučila nastupiti oštrije i definiranije, što je, možda, i najavljeno ponešto provokativnim dizajnom naslovnice. Temat je odrađen konstruktivno, kritično i temeljito, s pokušajem sagledavanja situacije iz više uglova. Časopis otvara ponovljeno publiciranje članka Subjektivne projekcije svijeta Vjenceslava Richtera (1917 – 2002), koji je izvorno objavljen u časopisu »Arhitektura«, br. 116, 1972. U njemu autor raspravlja o problematici objektivnog / subjektivnog u prosuđivanju kvalitete oblikovanja (grada) u, tada, kontekstu socijalističkog društva i prije (autor se pita koliko su, primjerice, egipatske piramide ili atenska Akropola bili najbolji najtječajni izbor). Naše društvo danas više nije socijalističko, ali u Richterovu tekstu dijagnosticiran problem objektivno / subjektivno — kvaliteta ostaje. On tvori okosnicu preostalih razumatranja u časopisu, uzimajući u obzir i breme društvene odgovornosti koju arhitekt i urbanist nose. Njihovi zahvati oblikuju grad, koji, zauzvrat, oblikuje cjelokupnu zajednicu. Rapravlja se, također, i o legislativnim problemima vezanim uz arhitektonske natječaje te Nenad Kondža, kao pozitivan pomak s, ipak, samo djelomičnim učinkom, ističe donošenje Zakona o javnoj nabavi 2001. godine i osnivanje strukovne Komore 1998. Osim općenita teoretiziranja, situaciju na terenu analiziraju članci koji se bave novijim splitskim (mediteranski kontekst) i sisačkim (kontinentalna Hrvatska) natječajima. Predstavljeni su i razgovori s arhitektima različitih generacija te njihova iskustva u vezi s institucijom natječaja (razgovori sa Studiom UP, koji čine Lea Pelivan i Toma Plejić, Helenom Paver Njirić, Tončijem Žarnićem i Miroslavom Gengom te, kao predstavnicom druge strane žirija, Gordanom Butković). Zajednički je zaključak da je, unatoč očiglednim nedostacima, ustanova arhitektonskog natječaja potreban korak u poticanju promišljanja arhitektonsko-urbanističkih tema te aktiviranju cjelokupne scene (ponajprije angažiranje mladoga naraštaja, kojem je, primjerice, posvećen cjelokupan projekt Europana). Pitanje je kako raditi kvalitetno, a ne, naprosto, odrađivati te natječaje (Nenad Kondža). Isti autor raspravlja o odgovornosti arhitektonskoga zvanja i njegovoj nepoduzetničkoj naravi, u smislu potrebe brige oko vrsnoće, a ne dobiti. Zapažen je i drastičan porast broja arhitektonskih natječaja, u usporedbi s devedesetima i prije, s upozorenjem na neprimjerenost sustava kojim se oni provode jer je on formuliran u uvjetima prošlih desetljeća, u bitno drukčijim okolnostima (Hrvoje Hrabak). Ponovno, zanimljiv tekst pod naslovom Sofijin izbor piše Alan Kostrenčić, koji se bavi problemom »neophodnosti mudrog izbora« na natječajima, kao i kritikom arhitektonske kritike, koja je, kako tvrdi autor, poprimila previše osobina potrošačkoga mentaliteta. Zanimljivo je i za struku korisno publiciranje, koje će se provoditi u nastavcima, dijelova dvije godine stare, ali još aktualne, rasprave s temom sadašnjega stanja i budućnosti arhitekture i urbanizma, koju je proveo »Harvard Design Magazine«, časopis za arhitekturu, pejzažnu arhitekturu i urbanizam Arhitektonske škole Sveučilišta Harvard te kritike nedavnih zagrebačkih izložbi, nevezanih strogo uz arhitekturu.

Ivana Rončević