Do Vladivostoka i natrag

Do Vladivostoka i natrag

I dok neki autori i dalje i s pokrićem stoje na braniku ljepote i ljudske virtuoznosti, drugi, možda više zašli u područje teatra, kazališnih znakova i značenja, bavit će se onom crnom stranom, grešnim, nemoćnim i u blato života ogrezlim tijelom

Zaokružen velikim, plesno i likovno dopadljivim i komunikativnim predstavama skupina George Piper Dances na početku i Inbal Pinto Dance Company na kraju festivala, 23. tjedan suvremenog plesa opet je ponudio pregršt raznolikih izraza i poimanja kazališnoga tijela i pokreta. Bilo je tu novih tema, ali i začudnih plesnih tehnika koje očito neprestano pomiču granice mogućnosti plesačkih tijela. Posebno se to očitovalo u duetima, razno raznim inačicama tzv. contact dancea, poput romantičnog Areoplane (koreografija Liv Lorent za George Piper Dances), nestvarna u skladu dvaju tijela koja se međusobno pronalaze i prožimaju održavajući ravnotežu u nekim čudnim, nemogućim točkama pas de deuxa. Russell Maliphant pak za istu britansku trupu odnosno baš dvojicu zločestih baletnih dječaka Nunna i Trevitta, stvara djelo Torsion, koje je poput neke ode suvremenim plesačima, lijepim, moćnim plesačkim tijelima, savršenim mehanizmima poluga i opruga, koja lagano, svako za sebe i onda zajedno, podrškom i preciznim međusobnim podmetanjem i podržavanjem nenametljivo ovladavaju prostorom.

Treći, za naše scensko iskustvo nov i čudesan, a opet posve drukčiji primjer od spomenutih duet je iz uopće sjajne, i meni možda najdraže gostujuće predstave Le Jardin Peeping Tom Collectivea (inače prema časopisu »Dance Europe« najbolje plesne predstave u 2005). Gabriele Carrizo i Franck Chartier, izvođači i autori, koriste se neobičnom tehnikom silovitih, krutih udara tijela jedno o drugo i o pod, pri čemu se dešava da su usne jedina točka međusobne podrške u žestoku tempu uvježbane, svjesno i naglašeno isforsirane ljubavne igre.

I dok neki autori i dalje i s pokrićem stoje na braniku ljepote ljudske virtuoznosti, drugi, možda više zašli u područje teatra, kazališnih znakova i značenja, bavit će se onom crnom stranom, grešnim, nemoćnim i u blato života ogrezlim tijelom. Atmosferu mučna i nemilosrdna, ali nimalo dosadna trajanja, ostavila je predstava Vladivostok Michea le Murray. S time da je imenovanjem grada na kraju svijeta zapravo konkretiziran mogući Sin City. Provokativno je kako izvođači izlaze iz publike, postavljaju se i predstavljaju, zamjenjuju uloge, putanje, mjesta, odjeću i maske, a dojam od komičnoga bljeska, zapravo groteske raste do zastrašujuće simboličnih slika. Prostitutke, dileri, svodnici, šverceri, ljudi–svinje, ljudi–štakori... Kad se pojavio prvi čovjek sa štakorskom glavom, sjetila sam se popularnog animiranog filma o kornjačama Ninjama, mutantima, žrtvama nekog eksperimenta, koje žive i kreću se kanalizacijom velikoga grada, a njihov je učitelj mudri štakor Splinter... No svremenom se pojavljuje još dvoje štakorolikih osoba, i više nismo sigurni u duhovitost i duhovnost lika, i da li je u pitanju neka druga zvijer, vuk ili pas. U jednom trenutku, kad je situacija na sceni već očigledan beznadnan, tup užas (bez ijedne eksplicitne scene), trojica s maskama zajedno kreću u ophod i stanu pred gledalište čuvajući ulaz / izlaz. Bili su oličenje troglavoga Kerbera pred vratima podzemnog svijeta, pakla. Potkraj predstave izvođači se pretvaraju u hrpu, zakotrljanu masu bezimenih tijela i udova. Sve u svemu: beznadna slika svijeta. Nešto slično po nedostatku bilo kakve perspektive, ali zapadnjački razmaženo, u smislu ekonomski osiguranih, ali emotivno izgubljenih, bezvoljnih mladih ljudi, odraslih na računalnim igricama, ponudio je i Francesco Scavetta predstavom Hey Dude, Let’s Stick Around a Bit Longer This Time, ali s više poze nego uvjerljivosti. Premijerna predstava 23. tjedna nastala u koprodukciji hrvatskih i kanadskih ustanova te Ministarstva kulture Grčke .

..and Speaking of Orestes... Parasa Terezakisa nažalost nije zaživjela kao najavljena tema i umjetnička cjelina. Jedan od ključnih mitova naše civilizacije i u predstavi znakovito počinje od nagog tijela što leži, žrtve na stolu / oltaru / grobu, iznad kojeg stoji moćna božica ili buduća osvetnica, jedna u beskrajnu lancu. Moguće je to tijelo sina Pelopa poslužena na stolu obijesna oca Tantala, koji je na prilično bezdušan način izazvao jednako bezdušne bogove i započeo obiteljsko prokletstvo, ili vječnu ljudsku borbu s usudom. Ono što starozavjetna misao tako jasno definira da će djeca plaćati za grijehe otaca… No Terezakis ne uspijeva jasno voditi konce svoje priče i dovesti do nekakva kraja. Najbolji trenuci i atmosfera ostvareni su zahvaljujući glazbi Darka Rundeka, koji je, zajedno s Isabel, i izvodi uživo, dok su plesači čudno raspršeni i u energiji i u putanjama po, čini se, premaloj sceni i daleko od značenja mitskog rituala.

Mnoge predstave ovogodišnjega Tjedna podijelile su publiku prelaskom očekivanih i stalno uspostavljanih teoretskih okvira, i to mi se čini jako dobro, jer se promišlja i sudi viđeno, uspoređuje i raspravlja. Robert Hylton miri suprotnosti baleta i suvremenog plesa hip–hopom, Emanuel Gat rječnikom društvenoga latino plesa slijedi kultno Posvećenje proljeća Stravinskog, a autoritativni stariji gospodin Jorma Uotinen, još očito nekadašnji plesač, koreograf i dugogodišnji ravnatelj Finskoga nacionalnog baleta, priredio je pjevački program Illusions, jer je imao silnu potrebu otpjevati / kabaretski izvesti neke pjesme.

Inbal Pinto, čija je Oyster dobila i nagradu publike, nepretenciozna je i zaigrana predstava puna vizualnih iznenađenja. Bliska estetici Tima Bartona, najpreciznije animiranom filmu Predbožićna mora ona otvara zastor začudnoga cirkusa, u kojem nastupaju grbavi, čupavi, izobličeni, prastari, silno simpatični likovi. Jedna djevojka ima stolac kao izraslinu na stražnjici, druga će izvesti solo s užasno produljenom jednom rukom, dakako protezom. Neki gmižu, drugi su na uzici, treći lete, jedna će izraelska plesačica poput Zvončice sletjeti na dlan kolegi umjetniku, othodati mu po ruci i preko glave. Skupine mumija plešu tango. Ima li tu još bartonovskih groteski i produbljenih značenja, teško je reći. Sjećam se prijašnjega gostovanja Inbal Pinto, koje je bilo likovno bogato i duhovito, ali i više angažirano, a sad mi se čini da je dizajnerska, vizualna strana ponijela privatni i profesionalni par Inbal i Avshaloma Pollak kao sama sebi dostatna. Sudeći po nagradi, ni publika željna takoatraktivna, topla i šaljiva iluzionizma nije tražila više.

Budući da domaće predstave prikazane na festivalu nisu premijerne o svima je već bila riječ u »Vijencu«. Htjela bih samo naglasiti da je Domesticus vulgaris ili jednostavno domaće Rajka Pavlića još dojmljivija i uspješnija u Gavelli nego u Tvornici, i da je to također i zapaženo s velikim zadovoljstvom (i, dodala bih, uz vidljive ponos i domoljublje). Zanimljivo je da je premijera izvedena uz promociju albuma Cinkuša, koji je i glazba i nadahnuće predstave, i pomoć Cantusa, druga je izvedba pola godine poslije zahvaljujući Tjednu. Moje je pitanje: kako pomoći napravljenoj, dobroj domaćoj predstavi na domaću glazbu (jedina joj je slabost što je plesna), da dođe do, za početak, treće izvedbe? Kad već imamo slogane: Domaće je domaće ili ono Kupujmo hrvatsko!?

Maja Đurinović